Uvala Zavratnica

Uvala Zavratnica je jedno od najdražih mi i najljepših mjesta u Hrvatskoj. Nalazi se pored Jablanca nedaleko Senja pa je odlična destinacija i za jednodnevni izlet iz Zagreba. Ona predstavlja „zaštićeni krajobraz“ i dio je Parka prirode Velebit.

Često se uvalu Zavratnicu naziva fjordom iako ona zapravo to nije, no izgleda poput fjorda jer je sa dugačka 900 metara i sa svih strana okružena visokim stijenama. Navodno je nastala 615 godine uslijed potresa zbog kojeg su potonula i 3 rimska grada. Mi potopljene rimske gradove nismo vidjeli, ali smo vidjeli potopljeni njemački ratni brod.

Već na samom ulazu u Zavratnicu, nedaleko od kućice za kupovinu ulaznica (ulaz se ne naplaćuje tijekom čitave godine; mi smo jednom bili u svibnju i tada smo platili ulaz, mislim da je sada cijena 5 eura, i u ožujku kada se nije naplaćivalo) u moru uz samu obalu nalazi se potopljeni njemački ratni brod iz 2 svjetskog rata. Kako je Zavratnica jako uvučena i okružena visokim i strmim stijenama, a ulaz je uzak i s morske strane ne toliko primjetan i ne daje naslutiti da se iza nalazi dugačka uvala, bila je odlično sklonište njemačkim ratnim brodovima. Tijekom 1944. godine u Zavratnici i Jablancu bio je smješten veliki broj njemačkih ratnih brodova, pa su i bombardiranja britanskih trupa bila česta. Prilikom jednog bombardiranja stradao je ovaj brod. Interesantno je da se radi o jedinom preostalom primjerku tog tipa broda iako ih je ukupno proizvedeno 400. Iako je očuvana je samo njegova čelična konstrukcija i to pod morem, može se dobiti jako dobra predodžba kako je brod nekoć izgledao.

„Siebel ferry“ je bio desantna dvotrupna brodica koja je nastala povezivanjem dvaju pontona čeličnom platformom, odnosno nešto kao katamaran. Dizajnirao ga je pukovnik Fritz Siebel u sklopu operacije „Morski lav“ po kojem je brod i dobio ime. Brod je služio za transport, kao topovnjača i minopolagač, a zbog svoje jedinstvene konstrukcije bio je izrazito čvrst.

No nije zbog broda Zavratnica toliko posebna iako i on pridonosi njezinim čarima.

U Zavratnici je najplavije more na Jadranu, čisto i prozirno poput kristala. Sve djeluje nekako nestvarno, ako iz nekog filma. Mogla bi tamo provesti sate samo gledajući u more. Tome vjerojatno pridonosi i činjenica da oba puta kada smo tamo bili nije bilo osim nas ni žive duše, pa smo mogli nesmetano uživati.

Nisam se tamo nikada okupala jer smo uvijek bili u doba kada za to nije bila sezona, ali navodno je more i usred ljeta prilično hladno. Zbog visokih stijena se teško zagrijava, a dosta je duboko i vjerojatno se u nju i slijevaju vode s Velebita.

Do Zavratnice smo došli šetnicom iz Jablanca gdje smo ostavili auto. Šetnja je jako ugodna, nije zahtjevna i traje manje od pola sata. Udaljenost od Jablanca do uvale je 1,6 kilometara. Šetnica nije ograđena, a ispod su strme stijene pa smo pse držali na uzicama za svaki slučaj. Na jednom dijelu prolazite kroz tunel u stijeni. U samoj uvali nema nikakvih sadržaja, odnosno ima neka drvena kućica i wc, ali oba puta kada smo mi bili i kućica i wc bili su zatvoreni. Nema ni koša za smeće, barem izvan sezone, a to mi je bilo jako nelogično, ali prilagodili smo se i ponijeli praznu bocu nazad. Nije da smo imali puno smeća za baciti. No u Jablancu ima ugostiteljskih objekata pa možete nešto pojest i popit prije ili poslije šetnje. Koliko sam primijetila sada u ožujku nisu radili, ali kada smo bili u svibnju sve je radilo i pili smo kavu u jednom kafiću. Iz uvale postoji i put do vidikovca sa kojeg ljudi slikaju savršene fotke, no mi nismo išli jer su nam psi stari i van kondicije pa ih nismo htjeli previše forsirati. Ja intenzivno žalim za tim i drugi put ću ići makar morala Alana i bestijalise ostavit u uvali i penjat se sama.

I jedna zanimljivost za kraj – u Jablancu, našoj polaznoj i završnoj točci, nalazi se planinarski dom na najnižoj nadmorskoj visini na svijetu. Smjestio se na stijeni na ulazu u Jablanac na nadmorskoj visini od samo 26 metara.

Severin na Kupi – tužna sudbina bajkovitog dvorca

Istaknuto

Dvorac Severin na Kupi je jedno predivno povijesno zdanje prepušteno propadanju i devastaciji. Izgradili su ga Frankopani 1558. godine za vrijeme obrane od Osmanlija. Čini se da solidno držao sve te godine, a obnovljen je 1958. Tada su napravljene sobe s kupaonicama, a pretpostavljam da se u njemu nešto aktivno dešavalo do 80-ih godina prošlog stoljeća.

Sada, iako se na prvi pogled izvana još dobro drži, potpuno je devastiran i uništen, što od vremenskih uvjeta i nebrige, što od ljudske ruke. Unutrašnjost je prepuna smeća, starih računovodstvenih knjiga koje je netko pokušao zapaliti, razbijeni su prozori, drveni podovi su propali, a vegetacija je našla svoj put i prorasla hodnike.

Predivan perivoj nitko ne kosi, kapelica je također uništena iako i dalje predivna, pored nje nekadašnja fontana.

Dvorac Severin na Kupi – perivoj, kapelica i fontana

Na žalost, Severin na Kupi nije jedini zapušteni dvorac koji smo obišli. I dvorac Bosiljevo je također prilično uništen, iako predivan, čak ljepši od Severina, ali u njega je barem spriječen ulaz pa je koliko toliko zaštićen.

Ali ima i svijetlih primjera kao što je dvorac Dubovac pored Karlovca u kojem je smješten ugostiteljski objekt, a u dvorcu je uređen mali muzej.

To je zapravo odličan način za zaštititi ovakve objekte od propadanja. Ljudi dođu na izlet, pojedu nešto, uz put pogledaju muzej, plate ulaznice kojima se onda može barem djelomično održavati dvorac. A sigurno se može i iz EU fondova povući novac za zaštitu kulturne baštine. Ne razumijem da nikome nije stalo da se ovaj dvorac sačuva. A on čeka na neka bolja vremena u svoj svojoj ljepoti i tuzi. Stari Frankopani vjerojatno od nekud gledaju i plaču.

Cappadocia / Kapadokija

Istaknuto

Nakon što smo Karla i ja obišle tursku regiju Likija, Alan i ja smo se polovicom ožujka zaputili u Kapadokiju (Cappadocia), zemlju lijepih konja i šarenih balona. Iako konje nismo vidjeli Cappadocia na perzijskom znači upravo zemlja lijepih konja.

Putovali smo ponovno preko agencije Nikal jer su njihove ponude zaista izuzetno povoljne. I kada se osnovnoj ponudi pribroje i svi ostali paketi i izleti i dalje su osjetno jeftiniji od drugih, te se zaista isplati putovati s njima.

Dan 1.

Letjeli smo charter letom iz Zagreba za Antalyu, te smo nakon smještaja u hotel imali slobodno popodne koje smo iskoristili za šetnju plažom s obzirom da se hotel nalazio tik uz more. Iako smo mi šetali u trenirci traper jakni, nekolicina ljudi se odvažila na kupanje u moru. Kažu da je bilo ugodno. Nismo probali pa ne možemo ovu ni potvrditi ni negirati. Plaža ispred hotela Meryan je velika i stvarno je lijepa, svi hoteli imaju bazene, te me ne čudi da se puno ljudi odlučuje za ljetovanje upravo u Antalyi. Hrana u hotelu je jako ukusna i raznovrsna, te je općenito na ovom putovanju bila osjetno bolja nego na turi kroz Likiju.

Dan 2.

Drugog dana smo rano ujutro krenuli iz Antalye prema Kapadokiji. Na tom putu prelazili smo preko gorja Taurus, te smo sa temperature od ugodnih 15 ili više stupnjeva došli na snijeg i – 10. S obzirom da sam pratila temperature u Kapadoiji ovo mi nije bilo iznenađenje pa smo bili adekvatno obučeni i to nam nije predstavljalo problem.

Na putu do Kapadokije zaustavili smo se u Konyi i posjetili muzej Mevlane, poznatog pjesnika, mislioca, islamskog učenjaka i teologa koji je živio u 13. stoljeću. Celaleddin (Đeleludin) Muhamed Rumi, pozatiji kao Mevlana, bio je jedan od najvećih vjerskih mislioca i filozofa svih vremena. Na perzijskom Mevlana znači „naš vodič“. Na ovom mjestu osnovao je školu i bratstvo takozvanih „vrtećih derviša“ koji u svome plesu u dugim hajdinama postižu sjedinjenje s Bogom. S obzirom da je Mevlana najvažnije godine svog života proveo upravo u Konyi, te tamo dočekao i smrt, njegov grob nalazi se u džamiji koja je dio muzeja. U istom muzeju nalazi se škrinja sa dijelećem brade proroka Muhameda iz koje se širi miris cvijeća. Osim Mevlane i mnogi drugi derviši tamo imaju svoje posljednje počivalište. S obzirom da su derviši živjeli i radili u objektima koji okružuju džamiju, tamo se mogu vidjeti predmeti iz njihovog svakodnevnog života, a u jednoj prostoriji su i figure derviša u prirodnoj veličini koje prikazuju njihov svakodnevni život.

Nakon cjelodnevnog puta stigli smo Nevsehir i smjestili se u hotel Altinoz koji je također bio sasvim pristojan. Malo lošiji od Meridiena u Antalyi, ali i stvarno nemam pritužbi.

Dan 3.

Već trećeg dana, odnosno prvo jutro u Kapadokiji imali smo dogovoren let balonom. Imali smo sreću jer smo bili prva grupa ove godine koja je mogla letjeti jer mogućnost podizanja balona ovisi o vremenskim prilikama, odnosno ako je jak vjetar, baloni ne lete. Mi smo imali savršeno vrijeme iako je temperatura pri polasku iz hotela bila ugodnih -12 stupnjeva celzijusa. Na balone se kreće dosta rano, mislim da smo mi krenuli oko 4 ujutro i cijena je bila 150 eura po osobi. Ali zaista se isplatilo i ne žalim niti jedan euro iako sam čitala da se za vrijeme korone kada je bilo malo turista moglo letjeti i za 40-ak eura po osobi. Let balonom je jedno predivno i jedinstveno iskustvo. U košaru stane 20-ak ljudi i 2 člana posade. Dosegnete visinu od 600 metara. Nevjerojatno je kolikom preciznošću upravljaju tim balonima. Nas su u jednom trenutku proveli toliko blizu stijene da smo ju gotovo mogli dotaknuti. Prizori neba prepunog balona i specifičnog krajolika su savršeni i ostaju u sjećanju za cijeli život. Nevjerojatno je da iako letite stvarno visoko i preletite veliku udaljenost, ja ni u jednom trenutku nisam imala osjećaj kretanja. Nisam osjetila ni kada smo poletjeli. Samo sam u jednom trenutku shvatila da više nismo na zemlji. Usprkos stvarno niskim temperaturama nije nam bilo hladno. Bili smo zaista dobro obučeni, a i topli zrak koji održava balon u zraku grije i putnike. Naš pilot je bio toliko precizan da je sletio na prikolicu od auta. Nakon leta počaste vas bezalkoholnim šampanjcem. Možete također i kupiti usb sa snimkom svog leta.

Baloni i “šampanjac” kojim vas kasnije počaste

Nakon leta vratili smo se u hotel na doručak i skinuti jedan od milion slojeva garderobe jer tokom dana ipak nije toliko hladno, te se pripremili za danje razgledavanje ove neobične regije.

Prvo smo otišli vidjeti kuću u stijeni. Te stijene su specifične porozne strukture, te u njima nije bio problem napraviti rupe i prilagoditi unutrašnjost za stanovanje. S obzirom da su to stijene u obliku čunjeva, nazivaju se i vilinski dimnjaci, te kuće su na nekoliko katova povezanih otvorom u podu, odnosno stropu, i ljestvama tako da se nije tako jednostavno popet i spustiti. Na svakom katu su prozori i tepisi. U prizemlju je dio prenamijenjen u kafić, a također ima i dio koji je prodavaonica nakita sve maštovitog naziva „Cave Man“. Kupila sam tamo krasan srebrni prsten za stvarno nisku cijenu jer se možete cjenkati i puno spustit početno traženi iznos, ali bojim ga se nositi jer je kvaliteta svega kupljenog tamo dosta upitna. Naime, ako ste čitali post o putovanju u Likiju, tamo sam pisala o tome kako smo Karla i ja u tvornici zlata i srebra kupile svaka po jedan srebrni prsten i također bile jako sretne kako smo uspjele spustit cijenu i kako smo dobro prošle. E pa sa mog prstena za koji garantiraju vrhunsku kvalitetu je u roku od manje od mjesec dana nošenja ispao kamen kojeg naravno više nisam našla. Da ne bude da sam se neodgovorno ponašala prema prstenu, napominjem da sam prodavača izričito pitala da li je taj kamen čvrsto fiksiran i da li mogu raditi sve kućanske poslove s njim, kao na primjer prati suđe, čistiti i slično, i odgovorio mi je da naravno da mogu, taj kamen ne može ispast nikako. E stari moj, ipak može. I to jako brzo. Tako da sad imam okvir prstena s rupom.

Nakon kuće u stijeni išli smo u obilazak Doline ljubavi, koja nosi taj naziv zbog velikog broja stijena oblika falusa, iliti pimpeka, koje su posvuda po njoj. Kao neke goleme čudne gljive. Neobično. Pomalo i smiješno, ali jako zanimljivo za vidjeti.

Nakon ručka posjetili smo muzej na otvorenom u mjestu Göreme. To je kompleks crkava, kapelica i samostana isklesanih u stijenama u razdoblju od 9. do 12. stoljeća. U unutrašnjosti nekih crkvica su ostale očuvane freske koje oslikavaju zidove. Ovaj kulturni spomenik je pod zaštitom UNESCO-a i nešto je što ne smijete propustiti kada ste u Kapadokiji.

Uz put smo stali pogledati 3 ljepotice. To su tri stijene, tj. tri vilinska dimnjaka, kako se te izdužene špičaste stijene nazivaju, na čijem vrhu je veći kamen koji izgleda kao glava, prozvane tri ljepotice. To zbilja nije bilo ništa zadivljujuće, ali treba sve to znati prodati, odnosno predstaviti kao turističku atrakciju.

Nakon toga išli smo gledati ples derviša u podzemnoj pećini. To sam zapravo mislila preskočiti, ali onda smo ipak otišli, ne sjećam se koji je točno bio razlog. Derviše sam gledala u Egiptu davno i interesantni su jednom za vidjeti, ali ne baš toliko interesantni da bi ih opetovano gledala. Derviši su muslimanski mistici koji se plesom sjedinjuju s Bogom. Pri tome oni sviraju neke instrumente, pjevaju, mole se i nabrajaju imena svetaca, a sve to skupa vi ništa ne razumijete ako ne govorite turski, zatim plešu i vrte se, vrte se i vrte se, a vi ste nakon dana koji je počeo buđenjem u tri sata ujutro već toliko umorni da jedva čekate da se odvrte i da odete u hotel odmoriti.

Tu večer je bila i famozna Turska večer, za koju svi koji su išli kažu da je fenomenalna, ali mi nismo htjeli platiti skoro 100 eura za nas dvoje za tako nešto, pogotovo jer smo bili i umorni, a i nismo previše od noćnih izlazaka, a iduće jutro smo imali opet u cik zore organiziran safari sa džipovima koji je koštao kao i Turska večer, pa smo mi radije odabrali njega. I nismo požalili ni u jednom trenutku.

Dan 4.

Za safari sa džipovima opet smo morali jako rano ustati, možda pol sata kasnije nego za balone. Iako su na balone išli gotovo svi iz grupe, na ovaj izlet prijavilo nas se iznenađujuće malo, točnije samo sedmero, što me dosta iznenadilo jer izlet je bio fenomenalan. Obišli smo crvenu dolinu, rozu dolinu i ne znam koje još sve boje doline, gledali sa zemlje stotine balona kako polijeću i lete iznad i oko nas, imali stanke na najinteresantnijim mjestima za slikanje i njihov specijalni bezalkoholni šampanjac (mislim da je to naj što mi kupujemo maloj djeci za Novu godinu). Vozili su na putevima i of road, penjali smo se na džipove i pobliže vidjeli lokacije pored kojih smo do sada samo prošli ili ih vidjeli iz daljine. Kada smo kretali na safari temperatura je bila -9. neobično je to što usprkos izuzetno niskim temperaturama nije toliko hladno kao što bi očekivali. Ja sam izlazila iz džipa, šetala i slikala se samo u debeloj trenirci i nije mi bilo hladno. Možda ima manje vlage u zraku nego kod nas jer inače se u Zagrebu smrznem na + 5.

I ovdje na safariju džipovima i nakon leta balonom kada vas počaste šampanjcem, ljudi koji to rade stave posudicu za napojnice. Iako mi to sve platimo unaprijed, sumnjam da oni koji baš tamo rade dobiju puno od toga, a zaista se potrude. Stoga me neugodno iznenadilo koliko malo ljudi je zaista nešto i stavilo u posudicu. Ako idete, stavite barem nešto. Mislim da njima to puno znači.

Nakon safarija sa džipovima i doručka u hotelu, cijela grupa je krenula dalje prema programu. Prvo smo osjetili grad Avanos koji je poznat po izradi predmeta od keramike. To je mali gradić na obali rijeke Kizil što u prijevodu znači Crvena rijeka i najduža je rijeka u Turskoj. Preko rijeke vodi viseći most i kada prelazite preko njega osjetite kako se miče. Nije to onakav most kako sam ja zamišljala viseće mostove, na konopima i sa daskama po kojima hodate, to je pravi metalni most, stabilan i siguran, i pomiče se zaista malo, ali se to ipak osjeti. Keramiku tamo nismo kupovali iako je bilo zgodnih ukrasnih predmeta, ali kupili smo u apoteci ibuprofen 600 mg što se kod nas može dobiti samo na recept i ulje opijuma. Ulje opijuma u Turskoj koriste za sve tegobe. Ako ne možeš spavati, ako te boli glava, ako imaš problema s koljenima, ako ti je narastao prišt na nosu, muči te loša probava, menstrualni grčevi, ulje opijuma je lijek za sve. Ovo možda smiješno zvuči, ali ulje opijuma stvarno pomaže kod dosta toga. Provjereno djeluje za opuštanje i spavanje, uravnoteženu probavu, i kožne probleme.

Nakon Avanosa stali smo u dolini deva. Dolina deva je dolina u kojoj su stijene u obliku deva. Ništa posebno, ali kad smo već bili tamo treba vidjeti.

Zatim smo otišli u grad Ortahisar gdje smo trebali prošetati kroz veliku nastambu u stijeni, no s obzirom da je padala kiša, a stepenice su izvan stijene, nismo mogli ući zbog vlastite sigurnosti jer su stepenice bile klizave. To mi je jako žao jer je izvana djelovalo jako interesantno i voljela bi da sam mogla to obići.

Kako ovdje postoje doline koječega, tako smo išli i u dolinu golubova. Ali ovdje začudo nisu stijene u obliku golubova, već ovdje zaista obitava ogroman broj golubova. S obzirom da u stijenama ima mnoštvo rupa, golubovi su se u njih naselili. Da bi privukli turiste, na mjestu gdje se zaustavljaju autobusi, lokalci ih hrane pa se golubovi tamo okupljaju u velikom broju i to prikazuju kao turističku atrakciju. Također turistima prodaju hranu da i oni mogu hraniti golubove koji im lete oko i iznad glava i šeću po podu kao kokoši. Ovdje ste u realnoj i stalnoj opasnosti da vas golub počasti ne baš poželjnim poklonom. No narod kaže da to donosi sreću i novac, pa ako vam se to desi nemojte očajavati, čeka vas blagostanje.

Nakon golubova posjetili smo jedno fascinantno mjesto, a to je podzemni grad. Odnosno jedan od 40-ak podzemnih gradova koliko ih ukupno ima u Turskoj. To je bio grad unutar stijene u koji su se sklanjali stari kršćani pred najezdom neprijatelja. Ima ukupno osam katova, u njega su se sklanjali i ljudi i životinje, a mogli su unutra boraviti mjesecima. Zatvarao se na takav način da ga nije bilo moguće otvoriti sa vanjske strane. U najveći podzemni grad u Turskoj stalo je osamdeset tisuća ljudi zajedno sa životinjama i stokom, a pretpostavlja se da su svi ti podzemni gradovi bili međusobno povezani podzemnim tunelima.

Dan 5.

Idući dan smo proveli na putu nazad prema Antalyi, a usput smo stali u Sultanhanu, najvećoj postaji za karavane na tom području. Naravno ona više ne služi svojoj prvobitnoj svrsi, ali je jako lijepo očuvana. Ovdje su putnici mogli odmoriti na svojim dugim putovanjima, te zamijeniti deve koje su se iscrpile i umorile sa odmornima i u punoj snazi. Putnici su se morali unaprijed najaviti, te se postaja zaključavala tijekom noći da bi skupocjeni teret i putnici bili sigurni od pljačkaša koji su noću harali. Tu su mogli koristiti usluge veterinara, liječnika i brijača koji su tamo bili stalno dostupni, okupati i osvježiti se, a u središnjem dijelu je bila džamija gdje su se molili.

Uz put smo stali i u tvornici tepiha u kojoj su nam prezentirali više manje isu stvar kao i na prošlom putovanju iako nije bila ista tvornica. Ni ovaj put nitko nije ništa kupio iako su tepisi zaista lijepi, ali i skupi.

Dan 6.

Šesti dan na programu su bili posjet istoj tvornici zlata i srebra i kože u kojoj sam bila i na prethodnoj turi Likijom. Opet sam pazarila dva prstena, jedan koji mi se svidio i pošli put, te jedan za Karlu. Bila sam i manekenka za jakne i izuzetno mi se svidjelo šetanje modnom pistom i modela. Šteta da to nisam probala prije 30 godina. Možda sam mogla odabrati i drugačiju karijeru. Ponesena ulogom slavne i bogate manekenke, kupila sam jaknu. A onda sam na povratku u voljenu mi domovinu platila i carinu na tu jaknu. Ali o tome ću više na samo kraju ovog posta.

Nakon obaveznih tvornica, slijedio je obilazak Antalyje. Zapravo za samu Antalyju imate dosta malo vremena. Mi smo prošetali do mora, razgledavali dućane, pojeli nešto ne baš fino u nekoj prčvarnici u kojoj su nam naplatili puno više nego su trebali, i već je bilo vrijeme za povratak u hotel. Sama Antalyja je zaista zgodan gradić, naročito naj dio prema moru, prepun je dućančića i trgovaca koji vam hoće prodati sve što se prodati može, a Alan je sa svakim malo popričao, a ja već pomalo gubila živce jer je to trajalo beskonačno, a puhao je vjetar i bilo mi je hladno. Neobično je da mi je ovdje na +8 bilo više hladno nego u Kapadokiji na -8.

Fast food restoran gdje su nam naplatili duplo više nego što su trebali

Dan 7.

Zadnji dan bo je namijenjen za izlet u Alanyu. To je turističko mjesto na rubu pokrajine Antalya, jedno 100 i nešto kilometara udaljena od grada Antalyje, navodno poznato po mini bananama. Vodiči su nam te banane opisali kao izuzetno fine, slatke kao med, sočne, neopisivo bolje od klasičnih banana na kakve smo navikli, tako da sam jedva čekala pojesti jednu od tih božanskih banana. Iskreno, meni su bile totalno razočaranje. Niti slatke, niti sočne, pomalo suhe i brašnaste i teško se gule. Od svega što su nam opisali jedino su pogodili da su male. No možda s ovim našim bananama nešto nije bilo u redu, možda nisu bile dovoljno zrele jer svi koji su negdje drugdje probali male banane oduševljeni su njima. Mi stvarno nismo, ali probali bi ponovo, možda se razuvjerimo.

U Alanyi smo imali organiziranu vožnju turističkim brodom na kojem smo probali nargilu iliti sishu. To nam se jako svidjelo. Uzeli smo neku okusa lubenice i bila je jako fina. Kad sam je se uhvatila, jedva sam vratila Alanu to crijevo da on može malo pušiti. Toliko sam bila zaokupljena nargilom da sam jedva obraćala pažnju na okolicu. Bacila sam samo pogled na srednjevjekovnu tvrđavu čije su zidine duge 6 i pol kilometara i ima 140 kula. Nekoć je imala obrambenu funkciju, a poslije je prenamijenjena u kovnicu novca. Sada ima samo turističku namjenu i dio je UNESC-ove zaštićene kulturne baštine.

Pojeli smo izuzetno ukusan ručak u velikom restoranu na obali rijeke Dimčaj (moram pisati fonetski jer mi je komplicirano tražiti simbole koji u našem jeziku ne postoje). Mislim da je restoran po ljetu predivan jer su stolovi na samoj rijeci. No s obzirom da je u ožujku još bilo prilično hladno nismo mogli uživati u punom doživljaju, ali u ručku jesmo.

Nakon ručka otišli smo u spilju Dalmataš. Špilja je duga pedesetak metara, a visoka petnaestak, sa površinom od 200-tinjak m². Kretati se smijete, kao i u većini spilja, samo po označenim stazama. Vlažnost zraka je oko 95% pa penjanje mnoštvom stepenica može biti naporno ako niste u formi. Temperatura unutar spilje je uvijek 22 – 23 stupnja neovisno o godišnjem dobu. Zrak u njoj sadrži visoku koncentraciju ugljičnog dioksida, čak 10 do 12 puta veću nego u normalnom zraku. Vjeruje se da je boravak u špilji blagotvoran za oboljele od astme.

Inače sama Alanya mi se dopala manje od Antalye, iako smo tamo pojeli jako fine vafle i ima bolje kopije dizajnerskih torbica nego Antalya. Ali Antalya mi ima nekako više duše. No ovo je čisto moj subjektivni dojam.

Sada da se vratim na to kako sam platila carinu na moju jaknu od 500 eura.

Zapravo sam sama kriva jer sam zadržala račun za svaki slučaj jer mi je jaknu Alan uzeo na rate, pa da, ukoliko mu skinu previše novaca, može u banci stornirati isplatu. Što je najtužnije jakna je koštala 70 eura više nego što se može prenijeti po osobi, a carinu smo platili 1000 kn. Zapravo kad bi se račun mogao podijeliti na dvoje ljudi što sam pokušala objasnit cariniku mi nismo ni blizu sumi koju možemo prenijeti po osobi, ali nije pomoglo. Jedan račun, jedna osoba, jedna carina. Naravno carinik je bio u pravu, a ja baš nisam imala sreće jer drugi su imali puno više od mene koja doslovno nikad ne kupujem ništa osim pokojeg suvenira i tada sam prvi put kupila nešto malo skuplje i odmah morala platit carinu. Čak me pitao i za lažnu LV torbicu koju sam kupila Karli. Na to sam se stvarno gotovo počela smijati jer prolazili su im ljudi sa ogromnim LV putnim torbama i to po više njih i on pita baš mene sa malom torbicom koju nosim kćeri. Znam da je to zabranjeno, ali doslovno nije bilo putnika u avionu koji nije kupio barem jednu stvar, a većina su ih imali nekoliko. I naravno da su zaustavili mene. Sve ovisi o sreći. Ili je imaš ili nemaš. Ja očito nemam. Barem po tom pitanju.

Za kraj napisat ću malo svojih dojmova o Turskoj koji bi vam mogli koristiti na putovanju kroz ovu zaista lijepu i zanimljivu zemlju. Higijenski standardi su osjetno niži od naših. Jedna članica naše grupe komentirala je kako se čudi što mi svi nemamo proljeve. Kada odete na toalet na području Kapadokije nemojte se iznenaditi kada naiđete na čučavac. No nemojte odustati, otvorite i vrata preostalih kabina, vjerojatno će biti toaleta sa wc školjkom. Na mnogim mjestima smo vidjeli čudnu malu stolicu sa rupom umjesto sjedala, te šlaufom i bocom pored što je vjerojatno namijenjeno za higijenu intimnih područja nakon nužde. Ne želim ni zamišljati kako to obavljaju. Svi zahodi imaju ugrađenu malu pipu kojim možete oprati svoje intimne dijelove. Kao wc i bide u jednom.

Turci su vrlo agresivni trgovci. Pri tome ne mislim da su nasilni niti bezobrazni, no zaista znaju biti dosadni i kada te se prime zakače se kao čičak i ne puštaju te više. To je njihova kultura i tradicija i može biti zabavno, Alanu je recimo to bilo super i on se svima podružio, ali meni je u nekim trenutcima baš to bilo naporno i išlo mi je jako na živce. Da ne pričam da će vas prevariti i „oderati“ u svakoj prilici. Tako smo recimo u nekom street food restoranu u Antalyi naručili jelo iz jelovnika i točno pokazali sliku i veličinu porcije, no kad je došao račun bio je duplo veći nego što je trebao biti. Naravno da smo se pokušali raspravljati s konobarom na engleskom i pokazivali u jelovniku što smo naručili, no on se pravi da ne zna engleski (ili stvarno ne zna u što sumnjam) i pokazuje sasvim druga jela i priča na turskom. I jednostavno nemaš izbora nego platit. Sve za što mislite kako ste dobro prošli i kako su vam dali veliki popust, pa čak i u tim tvornicama zlata, kože i tepiha, vjerujte mi, oni su jako dobro zaradili na vama. Svi će vas pokušati „smuljati“ uključujući i vodiče. Nama je naša turska vodičica nabavila nešto čega navodno nema u ovoj regiji Turske, i naplatila nam to 25 eura. Mi smo našli isti proizvod samo drugog proizvođača (kojeg navodno tu nema) u dućanu za 10 kn. Poslije smo našli na internetu da ovo što nam je ona nabavila košta ravno 12 kuna. Ali bilo nam je neugodno ne uzeti kad se žena potrudila i nabavila nam. Znali smo da će nas „oženit“, ali nismo očekivali baš toliko.

No s druge strane zemlja je prekrasna, neobična, interesantna, ljudi su ljubazni , hrana je ukusna iako sam prema pričama očekivala puno više, no možda u ove jeftine ture spada i jeftina hrana, i stvarno je nešto što treba vidjeti. Ja bi se definitivno vratila još 100 puta. Pa makar me i još 100 puta „oženili“ za 25 eura.

Ljetovanje gotovo u stilu Robinsona i Petka

Istaknuto

https://www.facebook.com/holidayhousenikka/

Uskoro će biti vrijeme za novo ljetovanje, a još nisam napisala ništa o prošlogodišnjem iako je bilo sasvim drugačije od naših dosadašnjih ljetovanja. Naime htjeli smo svojevrsnu izolaciju, da budemo na osami, izvan gužve i vreve, a da možemo povesti sva 4 naša psa. Željeli smo da psi imaju također svoju slobodu, odnosno da mogu slobodno švrljati oko kuće bez straha od automobila i drugih pasa, te da pri tome nikome ne smetaju. Da bismo to mogli imati, tražili smo malu kućicu na osami. Moglo je to biti i preuređeno spremište za čamce. Nikakav luksuz nam nije bio bitan, samo ono osnovno što nam treba za preživjeti. Kuhinjica u kojoj se može pripremiti jednostavan obrok, mali frižider, kupaona, čisti krevet i prozori. Možda neobično zvuči da spominjem prozore, ali jedne godine nudili su nam smještaj na Rabu koji je zapravo bio spremište ispod stepenica preuređeno u „apartman“ koji nije imao prozore, za 80 eura dnevno. Tada sam shvatila da je bitno napomenuti da želiš imati prozre u prostoru u kojem boraviš jer, eto, volio bi disati ta dva tjedna. S obzirom da Alan dozna kad će moći na godišnji maksimalno mjesec dana prije istog, uvijek nam je problem naći smještaj u tako kratkom roku jer je sve već popunjeno. Olakotna okolnost je jedino to što obično dobije godišnji krajem kolovoza i početkom rujna, pa je popunjenost ipak nešto manja. Kako na Bookingu nisam našla ništa, potražila sam smještaj u jednoj Facebook grupi namijenjenoj upravo tome. Iako su se neki čudili i smijali mojoj objavi, u kojoj mi nije bilo bitno ono što je obično svima ostalima važno kao što je recimo blizina plaže, dućana, ugostiteljskih objekata, već da oko sebe imamo što manje toga, a smještaj može biti zaista skroman sa onim osnovnim za preživljavanje i da ima ograđeno dvorište u kojem ima hlada, dobila sam nekoliko zaista ozbiljnih ponuda. Od svih nam se najviše svidjela Holliday house Nikka u Košljunu na otoku Pagu. Kućica je mala, ali kao iz bajke. Pokojni vlasnik čija kćer sada kućicu daje u najam je bio svestrani umjetnik, te je sve ukrašeno njegovim umjetninama, slikama, rezbarijama, mozaicima… Meni koja u slobodno vrijeme volim slikati ovo je bilo izrazito inspirirajuće okruženje. Veliki plus je što je udaljena od ceste i od susjeda, samo povremeno prođe jedan gospodin koji u blizini drži ovce i s kojim smo se sprijateljili. Od pogleda je zaštićena vegetacijom, te sve daje dojam kao da se nalazite u oazi usred pustinje.

Ono što bi nekoga moglo možda odbit je to što kućica nije spojena na električnu mrežu, već ima solarne panele koji proizvedu dovoljno električne energije za navečer osvijetlit cijelu kuću i dvorište, za rad radio aparata, te za napuniti mobitele. U kući je čak bio i mali televizor kojeg mi nismo koristili. Nezgodno je to što nema utičnica, samo ulaz za usb. Tako da se ne može puniti laptop, uključiti fen, pegla za kosu, epilator i slično. Većina ovoga mi nije bilo bitno, osim laptopa, ali preživjela sam i bez njega. Frižider i štednjak rade na plin.

Jedino što je meni bilo dosta nezgodno je nedostatak tople vode. Naravno, voda je iz cisterne, nema vodovoda, dakle ne preporuča se da ju pijete. To nije problem jer kupite vodu za piće u dućanu. Voda u kupaoni je hladna, odnosno na temperaturi na koju ju ugrije sunce u cisterni, ali ima vanjski tuš sa solarnim bojlerom. E taj solarni bojler je dosta zeznuta stvar. Ja sam ga zamišljala kao neki bojler koji koristi solarnu energiju koju onda konvergira u električnu, pa onda taj bojler grije vodu kao svaki električni bojler u našim zagrebačkim kućanstvima. Tu sam zbog svog neiskustva doživjela mali šok. Taj solarni bojler je zapravo samo kotao, pretpostavljam od nekog pravog bojlera, ofarban u crno da privlači sunce koje onda direktno grije vodu u njemu. Ali iz nekog razloga ta voda nikada nije bila topla. Često je bila ista kao i ona u kupaoni, ali u kupaoni ne puše vjetar, pa je tamo tuširanje čak bilo podnošljivije. Ja vjerujem da je u srpnju i kolovozu ta voda ipak toplija, no mi smo došli zadnju subotu u kolovozu, te većinu vremena od ta dva tjedna tamo boravili u rujnu kada je ipak znatno manje toplo. Dva dana je padala kiša što je dodatno ohladilo vodu, pa sam ja zaradila upalu mjehura koje sam se jedva riješila nakon dvije doze antibiotika. Ali meni je mjehur inače slaba točka, pa ne znači da bi se i vama to desilo. Također mogla sam zagrijati vodu na štednjaku i prati se s njom, ali za to sam bila previše lijena.

No ovo je manji minus koji nije umanjio naše oduševljenje sa ovom kućicom iz bajke. Vlasnici su jako simpatični, komunikativni i dragi. Naši psi su uživali u slobodi koju su imali, mi smo uživali u terasi i dvorištu. Ja sam pola ljetovanja provela u hammocku (ona krpena ležaljka razvučena između dva drveta), 80% odjeće koju sam ponijela nisam koristila, opustili smo se maksimalno, ronili smo s bocama, povremeno se družili sa obitelji i prijateljima koji su se u nekom momentu našli na istom mjestu kao i mi, odmorili se kao rijetko kad. Hranili smo lokalne mačke, jednu vodili kod veterinara na operaciju uha, veselili se kad nam je došla kornjača, posjetili Lunske maslinike i vidjeli maslinu staru 2000 godina s najvećim rasponom krošnje na svijetu, pokušali naći Paški trokut (bezuspješno)…

Svakome tko se želi zaista dobro odmorit i isključit se od svega, a nije mu bitno da je u centru svih događanja i da ima tip top frizuru na moru, već jednostavno želi uživati u okruženju i miru, preporučujem ovaj tip ljetovanja. Naravno tekuća voda i električna mreža bi bile poželjne, ali nama se nisu pokazale kao nužne. Nedostatak ovih blagodati moderne civilizacije vjerojatno utječe i na cijenu pa je ona ovdje bila zaista povoljna. Dva tjedna, istina na samom kraju sezone, platili smo oko 4500 kuna. Iskreno, do nedavno ne bi ni pomislila ovako ljetovat, no sada u ovim godinama i trenutnom stanju uma mi je izuzetno pasalo. Ne to što nije bilo vode i struje, nego upravo ta izolacija i osama koja pruža jedan divan osjećaj slobode što je nama bitno, naročito zbog pasa. Nigdje nema nikog da prigovori da psi laju, smetaju, piške na kamen koji je baš njihov pokojni deda tu postavio 1907. i slične stvari koje smo doživjeli na svojim ljetovanjima sa psima. Struja i topla voda ne mogu mi nadomjestiti živce koje sam izgubila zbog neljubaznih i netolerantnih ljudi koji ne vole životinje (koje mi zaista uvijek imamo pod kontrolom i pazimo da nikome ne smetaju i nikoga ne diraju). Stoga i ove godine planiramo naći nešto slično, možda čak i isto, ako bude moguće. Gdje ljudima neće smetati psi, ni psima ljudi.

Putovanje u Tursku: Likija

Istaknuto

Prije ovog putovanja nikada nisam čula za tursku regiju imena Likija. Nije pohvalno, znam, ali je činjenica. A s obzirom da je putovanje bilo izuzetno povoljno, bilo nam je zapravo svejedno kamo idemo, pa smo Karla (moja jedina obožavana kćer) i ja uplatile putovanje u taj nepoznati kraj. Cijena je bila jako povoljna, a program interesantan i stvarno nismo požalile. Vidjele smo predivna mjesta i provele krasnih tjedan dana putujući Turskom.

Putovale smo sa agencijom Nikal. Cijena 7 noćenja s doručkom u ukupno 4 različita hotela, povratne avionske karte za charter let, putno osigurane i prijevoz autobusom do lokacija u Turskoj bila je 1 600 kn po osobi. Uzele smo također paket „Kultura i večere“ koji uključuje sve ulaznice za posjećene lokalitete i 7 večera u hotelima u kojima smo bile smještene po cijeni od 1000 kn po osobi. Fakultativni izleti, a mi smo se odlučile uzeti sve ponuđene, koštali su svaku od nas još 140 eura. S obzirom gdje smo sve bile i što smo sve vidjele, mislim da to zaista nije skupo.

Letjela smo iz Zagreba za Antalyu u ponedjeljak 28.02. ujutro. Let traje cca 2 i pol sata, iako smo iz Zagreba krenule oko 9, a u Antalyu stigle iza 13 sati s obzirom da je vremenska razlika između nas i Turske + 2 sata. Na aerodromu u Antalyji dočekali su nas naši vodiči te nas smjestili u autobuse koji su bili naš drugi dom idućih tjedan dana, ovisno o aranžmanu, odnosno turi za koju smo se odlučili.

Na putovanju nas je pratila naša hrvatska vodičica Lidija i lokalni turski vodič Vedad, a vozio nas je naš šofer Ali. Lidija nam je u početku neopisivo išla na živce, no uskoro smo se privikli na nju i postala nam je super i zapravo smo ju jako zavoljeli. Vedada, turskog vodiča ili organizatora, nisam sigurna što je on točno, nismo ni osjetili. Kao da nije ni postojao. Ovo pišem jer sam na idućem putovanju u Tursku, na koje sam išla tjedan dana nakon što sam se vratila s ovog, imala potpuno drugačije iskustvo, te ću u idućem postu napraviti usporedbu.

Ubrzo nakon slijetanja smjestili smo se u naš prvi hotel u Antalyji, B Business Hotel & Spa. Lijep i čist hotel sa užasnom hranom. Dakle ja zaista mogu svašta pojesti i sve mi je fino, ali ovdje je hrana bila jedva jestiva. Kolači nejestivi. Doslovno. Jedva sam se natjerala da progutam zalogaje koje sam stavila u usta. U istom hotelu proveli smo zadnja dva dana na ovom putovanju i tada tu nismo ni pokušavali jesti. Otkrile smo u blizini shopping centar i tamo se dva puta najele, jednom za 10 kn po osobi, drugi put za 20.

Prvi dan u Antalyji imale smo slobodno popodne, te smo odlučile otići do centra grada. Naša vodičica nas nje baš znala uputit kamo da idemo i kojim prijevoznim sredstvom, te smo googleale na lošem internetu i odlučile da je najbolja opcija autobus. I tako smo mi prošetale do stanice i veselo čekale autobus. Koji je došao i prošao bez zaustavljanja. Pomalo iznenađeno nastavile smo čekati i shvatile da tamo autobus ne staje na stanici ako mu zainteresirani putnici ne mahnu. Ok, to smo naučile. Nakon podužeg čekanja, opet stiže naš autobus. Ovaj put smo se razmahale. Ulazimo u autobus i pitamo vozača možemo li kupit dvije karte. On nas, na naše iznenađenje, na hrvatskom (ili bosanskom ili srpskom) pita „kuda idete?“. Mi pokazujemo na mobitelu gdje želimo doći i on kaže ok, vozi on do tamo (sada više ne na jednom od jezika našeg govornog područja). Ponovo zamolim 2 karte. Kaže on da ne može. Nema karata. Na moje pitanje da gdje bi mogli kupiti karte, on odgovara da nema pojma. Zbunjene i razočarane, izašle smo iz autobusa i vratile se u hotel maziti mačke. Turska je prepuna mačaka. U hotelima, restoranima, dućanima, restoranima, ulicama….posvuda su mačke i psi. Nama je čak u hotelskom restoranu mačka ukrala sir iz tanjura. Nama nije smetalo jer smo suludi ljubitelji životinja, ali neki ljudi sigurno nisu sretni u takvim situacijama, pa mislim da je dobro da se pripreme na to kada idu u Tursku. Za sve te slobodnoživuće mačke i pse brine država. Cijepi ih, kastrira, brine o njihovom zdravlju i hrani ih. Također ih hrane i građani, hoteli, restorani…

Što se tiče autobusnih karata, naknadno smo googleale da u Antalyji zaista nema autobusnih karata u pojedinačnoj prodaji, već je potrebno kupiti Antalya card, nešto kao ona kartica od ZET-a, koja košta oko 8 eura i onda na nju uplaćivati novac za prijevoz što je apsolutno neisplativo ako se ne mislite vozati autobusom po Antalyji simo tamo barem tjedan dana.

Drugi dan smo krenuli prema Myri gdje smo vidjeli lijepo očuvan antički amfiteatar, te grobnice uklesane u stijene.

Također smo posjetile i crkvu svetog Nikole koja je ukopana u zemlju i u kojoj se nalazi sarkofag u kojem je on bio sahranjen.

Isti dan smo išle i na izlet brodom do potopljenog grada na otoku Kekova u Sredozemnom moru. Taj grad je u sedmom stoljeću pogodio potres, što je uzrokovalo njegovo klizanje u more gdje se još mogu vidjeti njegovi ostatci. Na samom otoku mogu se vidjeti ostatci zidova i stepenica, a pod morem na pojedinim mjestima ostatci građevina. Interesantno je za vidjeti, ali ako očekujete Atlantidu bit ćete razočarani.

Treći dan padala nam je kiša, što je vožnju čamcem po rijeci Dalyan učinilo dosta neugodnim iskustvom jer su sjedala bila vlažna od kiše što je rezultiralo time da i naše stražnjice nakon nekog vremena postanu isto takve, bilo je dosta hladno, a zbog kiše čamac je bio zatvoren ceradom pa nismo baš puno ni vidjeli. Odnosno jedino što smo vidjeli su bile ponovo grobnice uklesane u stijene iznad rijeke.

Grobnice u stijenama iznad rijeke Dalyan

Nakon toga otišli smo na Iztuzu plažu u posjet bolnici, odnosno rehabilitacijskom i istraživačkom centu, za morske kornjače, o čemu sam napisala poseban post, pa ako vas zanima sve možete pročitati tamo. Da je bilo lijepo vrijeme vjerujem da bi vožnja čamcem bila jako ugodna, trajala bi dulje, a također bi imali vremena za šetnju po Iztuzu plaži. U ljetnim mjesecima tamo imate i pauzu za kupanje. No tada ne bi išli u posjet bolnici za kornjače, tako da je meni ovaj ishod bio sasvim pozitivan. Ostatak trećeg dana proveli smo većinom u autobusu putujući do idućeg hotela koji se nalazio na novoj lokaciji. Hotel je bio na samoj plaži, te smo zaspale uz zvuk valova. U njemu smo se zadržale dvije noći.

Treći dan našeg putovanja bio je izuzetno ispunjen i posjetili smo više različitih lokacija. Ujutro smo išli na izlet u Efez (Ephesus). Efez je predivan veliki antički grad koji je izuzetno dobro očuvan i zaista nas je oduševio. Tamo se nalazi veliki amfiteatar, fontane, ostatci javnog toaleta i javnog kupališta, ostatci javne kuće, škole, sve je povezano popločenim cestama koje su u boljem stanju nego većina turskih cesta danas.

U Efezu se nalazi i crkva svete Marije sa krstionicom, jedna od prvih ranokršćanskih crkva.

Nakon toga otišli smo na bližnje Brdo slavuja gdje je kuća Djevice Marije i koje se smatra jednim od mjesta njenog uznesenja (postoje 3 mjesta u svijetu za koje se pretpostavlja da su mjesta uznesenja Djevice Marije, a jedno od njih je i Brdo slavuja) i jedno je od marijanskih svetišta. Tu se održavaju hodočašća, a na izlazu iz kuće vjernici mogu zapaliti svijeću i popiti vodu iz četiri ljekovita izvora.

Isti dan posjetili smo i Isa begovu džamiju i to je jedina džamija koju smo posjetili na ovom putovanju. Građena je u doba vladavine Turaka Selđuka, koji su vladali prije Osmanlija, a to se vidi po tome što je unutrašnjost džamije obojana u bijelo. Osmanlije su unutrašnjost džamije oblagali pločicama.

Nakon toga otišli smo u malo turističko mjesto Širinće. To je gradić prepun malenih trgovina, kafića i restorana, uske ulice popločene su kamenim pločama, a iz svake trgovine nasmijana lica trgovaca pozivaju vas da kod njih nešto kupite. Tu smo degustirali 7 vrsta turskih vina voćnog porijekla. Ja nisam poznavalac ni ljubitelj vina, no čak je i meni bilo jasno da ova vina zaista ne valjaju ništa. Na sreću dobili smo svaki samo čašicu kao onu za rakiju i mogla sam to progutati u jednom gutljaju pa je moja patnja kratko trajala. Također smo degustirali maslinovo ulje na koje su Turci jako ponosni. Ni ono baš nije nešto. Hrvatska i grčka ulja su daleko bolja. Ova nemaju ni okus ni miris po maslinovom ulju. Kao zadnji proizvod degustirali smo sirup od nara (šipka) koji se može koristiti za salate ili piti pomiješan sa vodom. Navodno je odličan za srce. Za razliku od vina i ulja sirup od nara je savršen. Pravo otkriće. Naravno da smo kupili i bocu za doma jer nas je oduševio. Kupile bi i više da nismo putovale sa prepunim koferima. Ovdje smo popile i tursku kavu kuhanu u pijesku koja je bila stvarno fina iako je se dobije zaista malo. Sadržaj šalice popijete doslovno u 3 gutljaja.

Slijedeći dan bio je rezerviran za Hierapolis i Pamukkale. Hieraplois je antičko lječilište u blizini grada Denzilija koje se nalazi na termalnim izvorima i mineralnim stijenama koje su oblikovale sedrene terase po kojima su Pamuklale poznate u cijelom svijetu. U antičko doba tamo su dolazili bogati ljudi liječiti se, a vjerovali su i da će ih termalna voda pomladiti. Kako su tamo uglavnom dolazili stariji ljudi lošeg zdravlja, često su tamo umirali pa je tamo i jedna od najvećih nekropola u tom dijelu Turske. Također je tamo veliki i dobro očuvani amfiteatar u kojem su se održavale predstave za ljude koji su boravili u Hierapolisu. Pamukkale su jedno od najpopularnijih destinacija za sve instagramere, instagramuše, influencere i sve srodne kategorije ljudi jer zaista predivno izgledaju na slikama. U realnosti izgledaju malo manje predivno. Te sedrene terase izgledaju pomalo kao prljavi snijeg, vode je bilo u samo tri ta sedrena bazena jer ona više ne teče prirodno, već ju djelatnici Hierapolisa puštaju prema vlastitom nahođenju, ovisno o dobu godine i broju turista, a bazeni nisu ni približno plavi kao što su na slikama. Ali uz malo uređivanja fotografija može se postići zaista wow efekt. Naravno i mi smo svoje malo sredile. Inače, po sedrenim terasama mora se hodati bos, da se naslage minerala ne uništavaju što apsolutno podržavam. Rečeno nam je da je, iako je bio dosta hladan dan, pored termalnih bazena izuzetno toplo i da je voda isto takva. Dakle, to nije istina. Voda je bila toliko hladna da su nam se stopala grčila, puhao je hladan vjetar, tlo nam je pikalo stopala, a na nekim mjestima je i vrlo klizavo, pa smo bile sretne da nismo upale u tu vodu. No kada nakon ovakve šetnje obučete čarape i tenisice, imate osjećaj da ste obukli najtoplije cipele na svijetu, a navečer smo primijetile da su nam stopala mekana kao bebina. Amfiteatar je predivan i ogroman, izvanredno očuvam. Bilo je jako ugodno sjediti na dijelu namijenjenom za publiku i ne raditi ništa, pa smo umalo zakasnile na termin dogovoren za sastanak naše grupe.

Samo da spomenem jednu zanimljivost vezanu uz Denzili, grad pred koje su smještene Pamukkale i Hierapolis. U Denziliju je živio pijetao koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda po najdužem kukurikanju na svijetu. Općenito tamo pijetlovi navodno jako dugo kukuriču i posvuda se mogu vidjeti skulpture pijevaca. Očito su žitelji Denzilija jako ponosne na svoje pijetlove.

Dan nakon posjeta Hierapolisu i Pamukkalama krenuli smo na put nazad na obalu, u Antalyu. Putovanje je trajalo cijeli dan, a uz put smo posjetile tvornicu tepiha. To je dio obveznog programa jer agencije imaju ugovor sa tvornicama tepiha, zlata i kože, ili čak imaju udio u vlasništvu tako da ovo ne možete izbjeći ni uz najbolju volju. Tepisi su bez daljnjega prekrasni, opišu vam u detalje način proizvodnje, materijale, te naprave prezentaciju svih modela tepiha koje imaju. Ali osim što su predivni, ti tepisi su i skupi. A nekako mi se čini da Hrvati baš i ne pate na tepihe tako da nitko nije kupio niti jedan iako su se oni zdušno trudili prodati nam ih. Turci imaju specifičan agresivan način prodaje koji je nama izuzetno naporan i iritantan. Hodaju za tobom i nude ti artikle koje ti zasta ne želiš i, iako im kažeš da želiš sam malo razgledati, oni hodaju iza tebe i ne ostavljaju te na miru nikada, pa i da imaš volju nešto kupiti, izgubiš ju. Barem je kod mene tako. No možete se cjenkati i tako drastično spustiti početnu cijenu. No, to ću opisati u slijedećem postu u kojem ću pisati o putovanju u Kapadokiju.

Zadnji dan našeg boravka u Turskoj proveli smo u centru Antalyje. Prije odlaska u centar posjetile smo tvornicu zlata i srebra, te tvornicu kože. Za zlato nismo imale novaca, ali smo si zato i Karla i ja kupile svaka po jedan srebrni prsten. Početna cijena je bila gotovo 150 eura po prstenu. Znači da bi 2 prstena zajedno koštala gotovo 300 eura. Mi niti smo imale te novce, niti smo ih bile spremne platit. No kako se Turci vole cjenkati, mi smo rekle da imamo 100 eura i da više ne možemo dati. Nakon nekoliko ponuđenih cijena iznad 100 eura koje smo odbili, mi smo kupile ta dva prstena za 100 eura. Mislim da im je to realna cijena. Oni sigurno dobro zarade i na toj cijeni, a mi imamo osjećaj kako smo profitirale. I tako su svi zadovoljni. I kupac i trgovac.

U tvornici kože vidjele smo zaista krasne jakne, ali su imale i krasne cijene, pa nismo ništa ni gledale. No na idućem putovanju sam kupila jaknu, no o tome više u idućem postu.

Sam centar Antalyje je raj za shopping lažnih brendiranih torbica i naravno da smo pazarile. Zapravo nas nikakve znamenitosti nisu zanimale, već smo se manijakalno bacile u potragu za torbicama. Nije ih bilo teško naći jer gotovo svaki dućan upravo to prodaje. Interesantan je princip kako dijele torbice po klasama, odnosno kako su graduirane po cijeni i kvaliteti. U uličnom dijelu lokala su najjeftinije torbice najlošije kvalitete. One nešto bolje kvalitete i više cijene su ili na katu ili u podrumu, a one top kvalitete, ali i top cijene (od 200, 300 eura pa na više) su u „tajnoj sobi“. „Tajna soba“ nalazi se iza ogledala. Cijela scena je kao iz nekog filma: trgovac gurne ruku iza ogledala, stisne neki gumbić, ogledalo se pomakne u stranu, a pred vama se ukaže soba prepuna torbica koje stvarno izgledaju kao originali. Mi smo se zadržale na onima srednje kvalitete i cijene. Naravno i tu se možete cjenkati. Mi smo torbice koje su koštale 55 eura kupile za 30. Sretne mi, sretan trgovac. Inače, u Hrvatsku se ne bi smjele unijeti takve torbice. Mogu vam ju uzeti na granici i napisati kaznu. Iako ne znam nikog tko je bio u Turskoj, a da se vratio bez barem jedne takve torbice, a i sigurna sam da 99% hrvatskih influencera nose takvu robu. Možda onu iz tajne sobe, ali to ju ne čini ništa legalnijom ili prihvatljivijom od ovih niže rangiranih. (nadam se da sada zbog ovog teksta neću dobit kaznu).

Što se hrane tiče, mi smo s obzirom da smo uzele sve izlete, imale i plaćen ručak svaki dan osim prvog i ovog zadnjeg koje smo provele u Antalyji. Hrana u prvom hotelu (koji je ujedno i zadnji hotel na ovoj turi) je bila zaista izuzetno loša, u ostalima je bila solidna. Nisu to bile neke delikatese, ali bilo je ukusno. Na ručkove su nas vodili u restorane s kojima imaju ugovore i tamo je hrana bila ukusna. Jedina zamjerka je što smo gotovo svaki dan imale piletinu sa roštilja, pa nam je nakon par dana već „curila na uši“. I dosta neobično je što uz piletinu s roštilja poslužuju suhu rižu. Riža je bila ukusna, nije bila raskuhana, ali mi smo navikli rižu jesti uz meso na saft, ne da sve bude suho. Što se začina tiče, meni ih je falilo. Očekivala sam da su jela turske kuhinje dosta začinjena, no za moj ukus falilo je svega, od soli na dalje. I smetalo me što u sve stavljaju mentu. Juha od paradajza s mentom, umak od jogurta s mentom….a ja stvarno ne volim mentu. S obzirom da smo dvije zadnje noći trebale večerati u hotelu gdje smo prvi dan bili jako razočarani hranom, otišle smo u obližnji shopping centar i tamo pojele jako ukusnu hranu za jako malo novaca. Jednom smo uzele dva puta pidem, što je nešto kao turska pizza u obliku lađe i 2 ajrana (to je mješavina čvrstog jogurta, soli i vode, pa ima okus kao slani tekući jogurt; meni jako ukusno i osvježavajuće) i to smo platili 20 kuna po osobi. Drugi put smo uzele lahmacun meni koji sastoji od dvije pogačice koje su kao nekakva kombinacija između pizze i tortilje premazana umakom od rajčice i posuta mljevenim mesom i zapečena, a jede se tako da se zarola poput tortilje. Još se može u nju dodati svježa rajčica i peršun. U taj meni je bila uključena i jedna kola, a dodatno smo uzele i opet 2 ajrana i ukupno nas je to koštalo 21 tursku liru. To je ekvivalent 10 i pol kuna. A stvarno smo se najele. Zadnji dan u Antalyji uzele smo njihov doner (to je ono što mi zovemo kebab) i to nije bilo tako jeftino. Jedan doner i jedan ajran platile smo 35 kuna. Meni je doner bio izvrstan jer je bio od janjetine, no Karli je bio užasan jer ne voli taj miris. U svakom slučaju, hrana koju smo jeli na ovoj turi nije nas oduševila, ali bila je prihvatljiva. Na turi kroz Kapadokiju je hrana bila daleko bolja.

Najbolju i najjeftiniju hranu pojele smo u shopping centru

No usprkos ne baš najboljoj hrani, Karli i meni je ovo putovanje bilo prekrasno, vidjeli smo jako puno interesantnih mjesta, posjetile nezaboravne lokacije, te provele kvalitetno vrijeme zajedno, a što se tiče omjera cijene i kvalitete, ovo putovanje je bilo i više nego isplativo, te ga definitivno preporučam svima. Ne morate kupit ni tepih, ni zlato ni jaknu.

Bolnica za kornjače na Iztuzu plaži u Turskoj i nekoliko zanimljivosti o ovim svima dragim bićima (naime još nikada nisam čula da je netko rekao da ne voli kornjače)

Istaknuto

Na plaži Iztuzu na Turskoj obali Sredozemnog mora pored ušća rijeka Dalyan nalazi se bolnica za kornjače vrste glavata želva (lat. Caretta caretta), a posjeta njoj je meni kao veterinaru bila naročito zanimljiva. Ime bolnice je DEKAMER što je skraćenica turske verzije Sea turtle research and rehabilitation centre, odnosno centar za proučavanje i rehabilitaciju morskih kornjača, a spada pod Sveučilište u Pamukkalama. Osnovana je 2008. godine upravo sa ciljem spašavanja i liječenja ozlijeđenih morskih kornjača, a opremljena je rendgenom, ultrazvukom, CT uređajem i operacijskom salom.

Dvije kopnene kornjače na ulaz u bolnicu za morske kornjače

Glavata želva je vrsta morskih kornjača koja nastanjuje Sredozemno more, a nalazimo ih i u Jadranu, te u priobalju suptropskih i tropskih dijelova Atlantskog, Tihog i Indijskog ocean. Najviše ih ima u Turskoj, Grčkoj i na Cipru. U kratko to je jedna jako zgodna i simpatična životinja koja spada u razred gmazova. S obzirom da se Iztuzu plaža nalazi na ušću rijeke Dalyan, kornjače ovdje ponekad možemo vidjeti i u rijeci. Iako su glavate želve morske kornjače, mogu preživjeti i u slatkoj vodi.

Njihov bezbrižan život koji se uglavnom sastoji od plivanja u moru, hranjenja meduzama i polaganja jaja, ugrožava u najvećoj mjeri čovjek. On svojim postupcima, najčešće nenamjerno, ali i nepromišljeno, uzrokuje ozljede ili smrt ovih simpatičnih životinja. Najčešće su ozljede, koje mogu biti i fatalne, uzrokovane udicama ili ribarskim mrežama, a vrlo često i propelerima čamaca. Kako su glavate želve strogo zaštićena vrsta, da bi se spriječile takve ozljede svi čamci koji plove tim područjem u Turskoj moraju imati zaštitu na propelerima. No veliki broj vlasnika čamaca se ne drži pravila, već od kolege ribara posudi zaštitu samo da bi prošao pregled, a onda nastavlja koristiti čamac bez nje. Propeleri nanose kornjačama vrlo često ozbiljne ozljede oklopa ili glave, a sve nađene ozlijeđene kornjače dovode se u ovu bolnicu. 40% ozljeda kornjačama nanesu ribari, 27% su nastale prirodnim putem, 19% su ozlijede uzrokovane od strane morskih plovila, a 14% ozljeda kornjačama su namjerno nanesene.

Prilikom našeg posjeta tamo je bilo pet korača koje su sve imale probleme sa zaranjanjem i održavanjem na dubini uzrokovane ozljedama glave. Kada kornjače ozdrave i budu ponovo sposobne za normalan samostalan život, puštaju ih u prirodu. Do tada kornjače borave pojedinačno u okruglim bazenima. Pored svakog bazena nalazi se povijest bolesti svake jedinke, kao i njeni podatci (datum nalaska, spol, procijenjena starost, težina), te ime. Svaka kornjača dobiva ime po osobi koja ju je pronašla i donijela u bolnicu ili ime koje ta osoba odabere. U bolnici o kornjačama brine kvalificirano osoblje, pretežno doktori veterinarske medicine i veterinarski tehničari, a pomažu im i studenti veterine.

S obzirom da kornjače legu jaja na Iztuzu plaži između svibnja i srpnja i zakopavaju ih u pijesak, izuzetno je važno ograditi prostore gdje su jaja položena i na taj način ih zaštiti od oštećenja s obzirom da tada započinje i sezona kupanja na toj plaži, pa je velika šansa da će ljudi, ne znajući gdje se nalaze, jaja zgnječiti hodajući po pijesku ili postavljanjem ručnika ili ležaljki na pijesak kojim su prekrivena. Tu na scenu stupaju studenti veterine koji traže mjesta gdje su jaja zakopana i zaštićuju ih metalnim stošcima nalik na kavez.

Prikaz jaja ukopanih u pijesak i zaštićenih metalnim “kavezom”

Jaja se inkubiraju u pijesku dva mjeseca, te se između srpnja i rujna male kornjačice legu i odlaze na za njih jako dugačko i zahtjevno putovanje prema moru. Na tom putu su u opasnosti od grabežljivaca kao to su ptice kojima su one lak plijen, a nepovoljno za njih je i svjetlosno zagađenje koje ih ometa u orijentaciji i otežava njihovo snalaženje. Svake godine oko 300 kornjača položi jaja na ovoj plaži. Najviše gnijezda je nađeno 2016. godine, čak 658. Na žalost samo jedna od 1000 kornjača doživi potpunu zrelost.

Prikaz novoizleženih kornjačica na putu do mora

Spas jedne ozlijeđene kornjače omogućuje da na svijet dođe 1000 malih kornjačica kroz 25 do 30 godina jer toliko potomaka će ta kornjača tijekom svog života imati.

Za kraj malo zanimljivosti o morskim kornjačama:

Morska kornjača će položiti jaja na istoj plaži na kojoj se i ona izlegla. Instinktivno se vraćaju baš na tu plažu.
Glavata želva (Caretta caretta) je mesojed i može zaroniti na 200 metara dubine, dok je njena rođakinja zelena želva (Chelonia mydas) biljojed i može zaroniti na 20 do 50 metara.
Gavate želve polažu jaja u rupe u pijesku na dubini od 50 do 60 centimetara, a zelene želve na dubini od 90 do 100 centimetara. Svaka jedinka položi od 50 do 100 jaja koja su veličine ping pong loptice. Period inkubacije je 45 do 60 dana.
Glavate želve se hrane meduzama. Ponekad zamjene odbačenu plastičnu vrećicu za meduzu i pojedu je što može biti fatalno.
Spol morskih kornjača određuje temperatura na kojoj se inkubiraju jaja. Ako su temperature prilikom inkubacije više (32˚C) izleći će se ženke, a ako su niže (26˚C) izleći će se mužjaci.
Kornjače se vračaju na plažu na kojoj su se izlegle svake 2 do 3 godine i polažu jaja u 3 do 5 gnijezda. Razmak između polaganja jaja u pojedino gnijezdo je 15-ak dana.
Morske kornjače spolno sazrijevaju u dobi od 25 do 30 godina. Samo 3 do 5 kornjača od njih 1000 će preživjeti do potpuno odrasle dobi.
Morske kornjače nemaju zube, ali imaju izuzetno snažnu čeljust i nepce u obliku pile. One trgaju i gnječe hranu čije čestice u određenoj količini ispadaju iz njihovih usta, te na taj način stvaraju male komadiće hrane kojima se hrane i druge životinje.
Novoizležene kornjačice se orijentiraju prema mjesečevu odsjaju na površini mora, no ukoliko postoji umjetni izvor svjetlosti koja dolazi sa pozadine plaže, one budu dezorijentirane, te se počnu kretati u pogrešnom smjeru i na kraju umiru.
Morske kornjače su „ekotransformeri“. Jedu i žive u moru, ali izlaze na kopno polagati jaja.

Volite životinje i budite dobri prema njima, jer da nema životinja ne bi bilo ni nas. Ovisimo jedni o drugima puno više nego je većina ljudi svjesna.

Ostatci sela Dolova, najzelenijeg sela na svijetu

Istaknuto

Već desetak godina, od kad sam prvi put sa svojim sadašnjim mužem bila na Krku i vidjela tablu sa natpisom „Ostaci sela Dolova“ želi vidjeti to napušteno selo. No iako smo u tom vremenskom periodu na Krku bili nebrojeno puta, nikad smo stali i otišli do njega, pa mi je isto postalo svojevrsna opsesija. Užasno sam željela vidjeti selo Dolovo, odnosno njegove ostatke. Nisam imala nikakvu predodžbu o njihovom izgledu i namjerno nisam htjela pregledati slike s interneta. Željela sam ih vidjeti uživo iako zapravo ne znam zašto me to toliko zainteresiralo. Ali je.

Moja sretna faca jer sam konačno u Dolovu

Krajem lipnja otišli smo na 3 dana na Krk i odlučila sam da se ovaj put ne vraćam doma bez da sam vidjela Dolovo. I vidjela sam ga. Barem ono što je od njega ostalo. Ostatke sela Dolova.

Do samog sela vodi put kroz šumu pa vas ne prži sunce ni po najtoplijem danu. Šetnja je lagana i ne preduga.

Dolovo je dobilo ime prema dolu u kojem je smješteno. Nalazi se između sela Kras i Gostinjac i službeno od 1981. godine nema niti jednog stanovnika.

Iako je označeno gdje se nalazi, u prvi mah nismo ni primijetili da smo došli do sela jer ga je gotovo cijelog prekrila vegetacija i djeluje prilično sablasno. Naročito uz zvuk nekih ptica koje su meni zvučale kao vrane. Zidovi nekoliko kuća još stoje iako su većinom sakriveni zelenilom biljaka, no krovova više nema. U kuće se nisam usudila ulaziti jer nisam sigurna da bi podovi, tamo gdje se ih još ima, izdržali moju težinu. Sve djeluje nekako nestvarno, zeleno, kao iz neke morbidne bajke, a s druge strane jako tužno. Naročito me je rastužila zaboravljena mala starinska ženska cipelica koja je preživjela možda i duže od osobe koja ju je davno nosila. Uvijek kada vidim takve stare napuštene kuće pokušam zamisliti ljude koji su tu živjeli, njihove životne priče. U tim sada ruševnim kućama nekoć su živjeli ljudi. Tu su se rađali, tu su umirali, voljeli se, svađali se, mirili se. Zamišljam ih oko stola kako jedu domaći kruh pečen ispod peke, ovčji ili kozji sir i piju crno vino. Žene u ti mojim predodžbama uvijek imaju crne marame i pregače, a muškarci bijele platnene košulje i brkove. Ne znam zašto ih tako zamišljam, ali za mene su oni upravo tako izgledali.

Cijelo vrijeme sam imala neki čudan osjećaj nelagode, kao da smo negdje gdje zapravo ne bi trebali biti i kao remetimo nečiji spokoj. Spokoj napuštenog sela i duhova njegovih stanovnika. Možda sam malo previše razmišljala o tome pa od tuda taj osjećaj, ali stvarno sam se neobično osjećala.

Sve sam pokušala slikati, ali na slikama se kuće zarasle biljem još slabije vide nego u realnosti, no ako se potrudite, možete vidjeti prozore između grana i zidove iza bršljana.

Ovo su kuće obrasle biljkama. ni u realnosti se ne vide ništa bolje. Tek se naziru između zelenila.

Ovaj izlet me pomalo rastužio, ali željela sam saznati više o Dolovu i njegovim stanovnicima, pa sam potražila više o njemu na internetu. U nastavku slijedi par zanimljivosti koje sam pročitala.

1790. godine zajedno sa obližnjim Gostinjcem imalo je 128 stanovnika. 1880. u Dolovu je živjelo 30 stanovnika, a 1900. 22 stanovnika. 1910. broj stanovnika se gotovo utrostručio i tada je tamo živjelo 53 žitelja. No broj stanovnika je opet pao, te je 1921. tamo živjelo samo 14 osoba. 1931. godine ima 15 stanovnika, 1948. 9, 1961. 6, a prema popisu stanovništva iz 1971. samo 4 stanovnika. to je i zadnji popis stanovništva na kojem je u Dolovu još bilo ljudi. Na popisu stanovništva iz 1981. u Dolovu više nitko nije živio.

Stanovnici Dolova su navodno bili siromašni, ali veseli ljudi koji su se bavili poljoprivredom jer je tamo zemlja plodna. Djevojke iz Dolova slovile su kao prave ljepotice. Život tamo je bio težak, a ljudi su često stradavali od ugriza poskoka kojih tamo ima izuzetno puno.

Posljednji stanovnik Dolova bio je stanoviti Frane. Iako je ostao sam u selu, odbijao ga je napustiti. No jedan dan ugrizla ga je zmija, te ga je jedva spasio doktor iz Krasa davši mu protuotrov, te je po oporavku Frane nastavio živjeti u Krasu. No često je odlazio u Dolovo. Tako je jedan put otišao i više se nije vratio. Našli su ga u njegovoj kući naslonjenog na zid, a pred njega je bio njegov pas.

Dolovo je napušteno jer su ga zaobišle sve blagodati modernog doba. U njega nikada nisu uvedene struja ni voda, pa su stanovnici odlazili u mjesta u kojima su one bile dostupne. Pristup selu nikada nije omogućen autom, pa se do tamo moglo samo pješice ili konjem i magarcem. Nisu imali ni turističkog potencijala, pa se ljudski život tamo ugasio i preselio negdje drugdje, a Dolovo su zaposjele biljke. Sada je to vjerojatno najzelenije selo na svijetu.

Svetvinčenat i Bale, te gdje smo fino jeli, osim u Plodinama – Istra vol. 5

Istaknuto

Od zanimljivih mjesta koje smo vidjeli i posjetili, navest ću još Svetvinčenat i Bale, no u Istri ima još puno predivnih i interesantnih lokacija koje nismo ovaj put uspjeli posjetiti.

Svetvinčenat

U Svetvinčenat smo svratili slučajno, uz put do Bala, jer smo vidjeli znak sa imenom mjesta. U sjećanju mi je zazvonilo da sam negdje čula da je jako lijep gradić koji se isplati posjetiti, iako nam odlazak tamo nije bio prvotnom planu. Gradić je stvarno lijep, a ovdje, osim već toliko puta spomenutih tipično istarskih crkvice i bunara, tamo se nalazi i veliki lijepi očuvani kaštel koji se nalazi na renesansnom trgu „Placa“ (na kojem je i bunar, naravno). Kaštel Morosini – Grimani je simbol samog mjesta i jedna od najvažnijih utvrda mletačke voske u Atari. Prva tvrđava sagrađena je još početkom 13. stoljeća, no obnovljen je 1485. Saniran je 1907. godine, a temeljito obnovljen 1933. U kaštel možete ući i razgledati ga iznutra uz kupnju ulaznice po cijeni od 50 kuna. Na ulazu možete vidjeti i mladića obučenog u srednjevjekovnu odoru kako maše vjerojatno također srednjovjekovnim mačem izvodeći neki neobičan ritual nalik plesu. Ne znam ima li to zaista neko povijesno značenje ili je namijenjeno samo prihvaćenju turista, no zgodno je za vidjeti. Alan se naravno s njim upustio u razgovor o mačevima i srednjevjekovnom oružju, pri čemu nas je on pokušao nagovorit da kupimo kartu i razgledamo kaštel. No kako smo bili sa psima to nije bila opcija, ali kaštel je lijep i izvana. Oko kaštela ima nekoliko ugostiteljskih objekata, pa možete jesti ili piti kavu s pogledom na kaštel.

Bale / Valle

O Balama sam čitala na internetu i bile su opisane kao nešto što obavezno morate vidjeti dok ste u Istri jer su jedan od najljepših gradova. I zaista jesu.

Gradić opasan bedemima prvi put se spominje još 965. godine kao Castrum Valis, odnosno Valle. Bedeme i danas možete vidjeti, kao i gradsku vijećnicu sa lođom iz 14. stoljeća na kojoj je, za našeg posjeta, bilo raspjevani mletački kralj sa svojom svitom. Ne znam povodom čega je kralj pjevao i što su slavili, no bilo je zanimljivo za vidjeti i poslušati.

Bedemi i gradska vijećnica sa raspjevanim kraljem

Naravno i ovdje imate trg sa crkvom, tornjem i bunarom gdje je jedna baka prodavala ručno rađene suvenire. Kako sam ja slaba na bake, kupili smo heklanog anđela kojeg smo stavili među našu kolekciju krunica u autu (da, mi smo jedni od tih ljudi) i bubamaru koja je zapravo ofarbani kamen s natpisom Bale / Valle. Mi volimo kupovati te sakupljače prašine i svi nam imaju sentimentalnu vrijednost. A bakini suveniri nisu bili skupi, pa smo sretni da je nešto i ona zaradila.

Što me najviše oduševilo u Balama je kafić / restoran / hostel „Kamene priče“. To je toliko slatko uređeno i toliko se dobro uklopilo u mjesto kojem daje dodatni šarm, da ako vas put nanese u Bale obavezno morate tamo popiti kavu. Koja je, btw, izvanredna.

A sad malo o papanju……

Cijelo vrijeme našeg boravka u Istri hranili smo se u Plodinama u Žminju. Ne zato što smo škrti, iako pomalo i jesmo (mora čovjek priznati svoje mane), nego zato jer smo odlazili ujutro i vračali se navečer i bili smo već stvarno umorni i nije nam bilo do restorana. Isprobali smo valjda sve postojeće juhe iz vrećice i svu gotovu hranu koja je ostala iz 19 sati. Tako smo i otkri da je u to doba sva gotova hrana 50% jeftinija. Gospođa koja radi u tom sektoru već nas je znala jer smo 9 dana samo mi i bauštelci tada kupovali svoj ručak / večeru. Kad bi dolazili već nas je pozivala na svoj dio pulta vičući: „Dođite sve je na 50 posto!“. Ne možemo reći da nam to nije pasalo. Mislim to što je sve bilo za 50 % sniženo. Zamolim ja tako jednu ribu i jedan zagrebački, kaže meni gospođa: „Ma uzmite 2 ribe, to vam je 5 kn.“ Odmah am uzela dvije ribe, tri zagrebačka i sve preostale račiće. Što se pokazalo dobrim jer smo jednom zakasnili i bauštelci su nam sve pojeli, ali ostalo je doma u frižideru od prethodnog dana pa nismo bilo gladni. Inače stvarno moram pohvaliti osoblje tih Plodina. Nakon što smo dva puta bili tamo, ponašali su se kao da se poznajemo godinama i pomogli su nam kad smo pronašli Žminjka. Tražili smo tada kutiju u koju bismo ga smjestili, pa su ljubazne djelatnice donijele nekoliko kutija da izaberemo koja je najbolja, čak su jednu samo za nas ispraznile od artikala koji su upravo stigli, a jedna prodavačica nam se i zahvalila što brinemo o napuštenim životinjama. Mislim da je to jako lijepo.

Konoba Vela vrata u Beramu

Što se restorana tiče dobila sam preporuku od Karline prijateljice Nikoline, inače Puljanke, za konobu Vela vrata u Beramu, malom mjestu na brdašcu nedaleko Pazina. Konoba je izuzetno posječena i jedva smo uhvatili slobodni stol. Nije ni čudno jer je hrana stvarno izvrsna, iako ja baš nisam nešto objektivna za hranu jer je meni više, manje sve jako fino. No i Alanu je bilo odlično, a on nije takva kanta za smeće kao ja. Ja sam htjela jesti tartufe jer ne možeš otići u Istru, a ne jesti tartufe, pa sam naručila fuže s tartufima, a Alan njoke sa boškarinom (Alan voli govedinu, a ako smo u Istri onda neka je istarsko govedo). Malo je reći da je oboje bilo fenomenalno. Ja sam svoje progutala u par minuta. Došlo mi je da uzmem tanjur i poližem ga kao pas, ali ja sam ipak jedna kulturna dama u određenim godinama, pa sam se suzdržala od te egzibicije (da sam bila doma, bome bi ga polizala). Za desert sam naručila tortu od čokolade, maslinovog ulja, meda i tartufa. Kombinacija za koju nikad nisam čula i jako me je zanimalo kako se tartuf uklapaju u desert. Dakle, to je bilo nešto savršeno. I sad mi se sline cijede u usta kad se sjetim tog okusa. To je toliko fino da sam zatvorila oči dok sam jela da me ništa ne dekoncentrira u uživanju. Okus se riječima ne može opisati (ili ja nisam dovoljno elokventna) iako izgled same torte nije baš spektakularan pa bi vas mogao zavarati. Alan je uzeo cheesecake koji je isto bio jako fin, no ne može se usporediti sa tortom.

Cijene su prihvatljive, mi smo ovo gore navedeno, dva pića, dva likera i dvije kave platili 305 kuna i mislim da vrijedi svake kune.

Konoba Doma

Konoba Doma smjestila se u Kranjcima kod Svetog Petra u Šumi. To je bitno naglasiti jer u Istri postoje još jedni Kranjci, ali oni su desecima kilometara udaljeni od ovih Kranjaca, pa ako se uputite u ovu konobu, nemojte otići u druge Kranjce.

O ovoj konobi sam čitala na nekom portalu, a i dobila sam preporuku od jedne prijateljice, pa sam ju baš htjela posjetiti. Ona je zanimljiva jer je tu baš sve domaće. Meni se bazira na jelima od svinjetine i piletine koje vlasnici sami uzgajaju. Čak sami uzgajaju i stočnu hranu. Svo povrće je sa njihovih polja, čak i divlje šparoge beru na svom imanju.

Ugostila nas je vlasnica, jako simpatična mlada ženica koja se izuzetno trudi oko svojih gostiju. Hrana je stvarno odlična, a cijene su više nego povojne, tako da prema našem iskustvu fama oko skupe Istre je potpuno neosnovana. Mi smo ovdje dva predjela, dva glavna jela od mesa s prilogom u toliko obilnim količinama da sam ja, koja mogu pojesti čuda, svoj ostatak spremila za doma, dva deserta (semifredo od divljih šparoga), dva pića, dvije kave i domaću kobasicu koju sam kupila da ponesem u Zagreb, platili ukupno 280 kuna.

Tako da i Konoba Vela vrata i Konoba Doma imaju moje preporuke ako ste u tom dijelu Istre. Sigurna sam da nećete požaliti odlazak ni u jednu ni u drugu.

Važno je kad već pišem o restoranima napomenuti da u Istri oni ne rade ponedjeljkom. Ni u sezoni ni van nje. Samo Konoba Doma radi ponedjeljkom, ali ona ne radi utorkom. Mislim da je to dosta korisna informacija.

Također želim napomenuti da gdje god smo došli sa psima, oni su dobili svoju zdjelicu vode bez da smo to uopće tražili i nijednom nam nitko nije ništa prigovorio glede njih niti nas mrko gledao. Za plaže ne znam kave su i gdje su jer nije bilo još vrijeme za kupanje, ali sigurna sam da ih ima. Istra je dosta pet friendly lokacija.

Sa našim posjetom Konobi Doma završavam ovu podužu seriju postova o Istri i žalim što je to naše putovanje završilo. Naravno da nismo posjetili sve što sam planirala, a za neka mjesta sam tek po povratku saznala, tako da ćemo morati ovo ponovit u nekoj skorijoj budućnosti. I onda će ova se i ova saga u vidu blog postova nastaviti.

Zip line Pazinska jama, Hum – najmanji grad na svijetu i Kotli – Istra vol. 4

Istaknuto

Zip line Pazinska jama

Da ne mislite da smo samo kao penzići šetali i razgledavali, petog dana začinili smo naše putovanje sa dozom adrenalina i otišli na zip line Pazinska jama. Ja obožavam takve stvari. Alan obožava mene, pa se pravi da ih i on voli. Ali stoički ih podnese.

Cijena ovog zip linea je 140 kuna po osobi i to nam je bilo prihvatljivo. Kad smo bili na Krku i tamo sam našla super zip line sa 8 staza, ali koštao je 390 kuna po osobi, a to nam je bilo ipak malo previše i bilo smo škrti dati te novce, ali ja već više od mjesec dana razmišljam o otme i planiram nam to priuštit do kraja ljeta. Nadam se da će mi se taj plan i ostvarit.

Ovaj zip line sastoji se od 2 staze / linije (nisam sigurna kako se to zove). Spuštate se s jedne stane kanjona dubokog 100 metara na drugu i vozite se iznad pazinske jame i rijeke Pazinčice. S drugom linijom idete nazad na stranu sa koje ste i krenuli. Prva staza duga je 220 metara, a druga 280 metara. U većini slučajeva vozite se brzinom od 50 km/h a maksimalno možete dostići brzinu od 100 km/h. U pravilu vožnja traje 20-ak sekundi. Šteta jer je stvarno super. Imate 2 vodiča, jedan vas ispraća, a drugi dočekuje na suprotnoj strani. Prilikom vožnje možete na dnu kanjona vidjeti i ulaz u Pazinsku jamu i rijeku, no u prvoj vožnji me vjetar okrenuo u suprotnu stranu, pa sam bila zaokupljena mahanjem Alanu koji je išao poslije mene, te sam zaboravila gledati dolje. U povratku sam se sjetila gledati dolje, no vidjela sam samo rijeku, a ulaz u jamu nisam uspjela naći. Osjećaj kad se vozite iznad rog kanjona je neopisivo dobar. Ja nisam osjetila preveliki nalet adrenalina jer me nje bio strah, ali je bio stvarno veliki užitak. Kad smo bili na zip line „Pazi medo“ u Rudopolju, tu me je baš oprao adrenalin jer se tamo voziš ležeći na trbuhu sa rukama na leđima. Ovdje ste u uspravnom položaju i zapravo sjedite na remenima koji vam idu oko nogu i stražnjice. Zapravo je osjećaj sličan vožnji na skijaškoj sjedežnici samo bez sjedalice. No ja bi se mogla cijeli dan voziti simo tamo tim zip lineom. Vodiči su super simpatični i stvarno se odlično zabavite. Vrijedi svaku plaćenu kunu. Ako ste u blizini, obavezno posjetite. Odite i ako se bojite. Kad krenete više vas neće biti strah, samo ćete neopisivo uživati. Meni sad još predstoji da negdje letim balonom i da skočim s padobranom, ali sa instruktorom. To su mi velike želje. Bungee jumping mi nije privlačan jer visiš na glavu, ali probala bi onu veliku ljuljačku na kojoj si okrenut s glavom gore. Mislim da je i to nevjerojatan užitak. Moram samo nagovorit Alana da ide samnom. Ništa nije tako dobro kad si sam. Sve je ljepše u paru.

Hum – najmanji gradić na svijetu

Nakon zip linea imali preostao nam je još veliki dio dana koji je trebao najbolje iskoristiti, pa smo tada odlučili skoknuti do Huma i vidjeti Kotle. To ne bi bio nikakav problem da cesta do tamo nije raskopana i treba se ići obilaznim putem, no putokazi su dosta konfuzni, pa smo mi završili vozeći se gradilištem, po šljuku i između bagera mašući radnicima očito naviklim na zalutale putnike. Hvala Bogu na našem džipu iz antičkog doba koji može sve izdržati.

Da biste parkirali auto ispred Huma, plačete 10 kn. Sasvim fer i korektno jer se radi o stvarno malom gradiću sa jednom konobom i ako niste spremni patiti ručak ili kupiti suvenir, nećete potrošit ništa. A tu turističku atrakciju treba održavati da bi i dalje bila atrakcija. I van Hrvatske se svaki kamen naplaćuje, pa je u redu da se i tu nešto plati.

Hum je zaista mali. Ima svega 20-ak stanovnika, zidine, 2 ulice i 3 reda kuća. Prema legendi, kada su divovi gradili okolne gradove kao što je Motovun, ostalo im je kamenja, pa su od njih napravili Hum. Navodno iz Huma potiče biska, rakija s imelom, koju možete kupiti u malim dućančićima, suvenirnicama kojih, za tako mali gradić, ima puno. Sve je jako slatko, slikovito, imate osjećaj kao da ste došli u selo hobita iz neke filmske bajke.

Spada u jedan od gradića iz kojih će vam biti žao otići.

Kotli

Koti su jako blizu Huma, pa je šteta da ih ne obiđete kada ste već u tom dijelu Istre. Nas je zanimalo da vidimo kotlaste udubine u rijeci Mirni u kojima se za toplog vremena ljudi kupaju, no samo selo nismo obilazili. Priroda je ovdje zaista prekrasna. Inače Kotli su dio staze 7 slapova koju sam jako željela obići. No Lino nam se prehladio i imao začepljen nosić pa smo zbog toga odustali od te staze jer je duga više od 17 kilometara, a Alan je smatrao da je to previše za Lina u tom stanju. Ja mislim da je to previše za Alana u bilo kojem stanju, pa mu je ovo došlo kao savršen izgovor. No ja ne odustajem od staze 7 slapova i planiram ju u skorijoj budućnosti prehodati. Ionako mislim da se u Kotlima nalazi još puno više predivnih prizora koje mi nismo vidjeli.

Kišni dan u Žminju donio nam je Žminjka, a posjetili smo i Sveti Petar u Šumi, Višnjan, Motovun i Oprtalj – Istra vol. 3

Istaknuto

Trećeg dana našeg boravka u predivnoj Istri (srce me boli dok ovo pišem, želim nazad) bilo je ružno vrijeme. Gotovo cijeli dan padala je kiša i puhao vjetar, te je bilo dosta hladno, oko 8, 9 stupnjeva. Kako baš nismo ni ponijeli toplu odjeću, a nema se ni gdje ići po takvom vremenu, proveli smo čitavo prijepodne i polovicu popodneva u našoj kućici buljeći svako u svoj mobitel. Kad je kiša malo oslabila odlučili smo prošetati po Žminju da vidimo i mjesto gdje smo bili smješteni, da ne ispadne da smo bili u Žminju, a da ga uopće nismo doživjeli.

Žminj i Žmijko

U Žminju nemate baš puno toga za vidjeti. To je malo tipično istarsko mjesto crkvicom i bunarom (imam hrpu slika bunara iz raznih istarskih mjesta). Čula sam naknadno da se tamo svake godine održava festival harmonika i da je to super za vidjeti i čuti, ali mi nismo bili tamo u doba tog festivala. Žminj, kao i sva ostala istarska mjesta obiluje kapelicama i raspelima koje smo razgledavali i pored većine se i pomolili.

I tako pored jedne kapelice u svojoj molitvi zamolila sam dragog Boga, između ostalog, da Alanu i meni, iako smo stari, podari jednu bebu. Prekrižili smo se i krenuli prema raspelu. Na pola puta začuli smo zvuk koji sam ja ignorirala misleći da je ptica, no Alan je stao te me upitao čujem li malu mačku kako mijauče. Pratili smo zvuk i u žbunju u rupi pored ceste našli smo bebu. Mačju bebu. Vidjeli smo samo dva velika oka i presatku njuškicu kako vire iz zelenila. Naravno da mi nismo mogli samo proći jer volimo životinje, a i kakvi bismo mi bili ljudi i vjernici koji nakon to su se pomolili Bogu ostave malo i bespomoćno biće na kiši i hladnoći prepušteno velikom i često okrutnom svijetu. U tom trenutku je započeo naš životni puta sa Žminjkom (ime je dobio po svom rodnom mjestu da ne zaboravi od kud je potekao). Poanta ove priče je da kad molite Boga za nešto, točno specificirajte što želite. Jer ja nisam baš ovakvu bebu imala na umu. No mi nismo nezahvalni. Smatramo Žminjka Božjim darom koji je sada od Istrijana postao Purger i član naše male dvonožno – četveronožne obitelji koja više i nije tako mala.

Idući dan se vrijeme popravilo, te smo ponovo krenuli u obilazak istarskih gradića.

Sveti Petar u Šumi

Kroz Sveti Petar u Šumi smo prošli gotovo svaki dan jer je blizu Žminja i kroz njega vodi cesta kojom smo se često vozili. U njemu se nalazi prekrasan benediktinski samostan koji smo nažalost vidjeli samo na slikama jer smo zbog pasa dosta ograničeni u kretanju, i velika i lijepa pavlinska crkva u koju nismo mogli ući jer je bila zatvorena, a nismo došli u vrijeme mise. Crkve inače možemo razgledavati usprkos tome što smo sa psima jer ulazimo naizmjenice. To su ograničenja i žrtve koje mi psetari moramo prihvatiti i to je u redu. Prilagodimo se.

Višnjan

Sam Višnjan je zgodan mali tipično istarski gradić kojeg možete obići u 10-ak minuta. Tu možete vidjeti gradska vrata ukrašena venecijanskim lavom iz 1517. godine. Iza vrata nalazi se gradski trg sa crkvom Kvirika i Julite iz 19.stoljeća, zvonik visok 27 metara i bunar. Trg je djelomično opasan zidinama iz 13-og i 14-og stoljeća. Ako se od tamo zagledate u daljinu vidjet ćete more.

Motovun

Motovun je jedno od najljepših mjesta u Istri i obavezno ga posjetite ako ste u prilici. Mi smo ga već posjetili, no morali smo se vratiti jer Motovun vam nikada ne može dosaditi.

Za Motovun se vežu broje legende, a obiluje povijesnim i kulturnim znamenitostima.

Nalazi se a brdu, opasan zidinama, u čijem podnožju teče rijeka Mirna. Prema legendi Mirnom su plovili Jason i Argonauti, a Istra je obilovala divovima koji su bili radna snaga zlim patuljcima. Iz Motovuna potječe i Veli Jože, lik iz romana Vladimira Nazora, div koji se borio za svoju slobodu i slobodu drugih divova, no patuljci su bili mudriji i izazvali razdor među divovima, potkupili ih vinom i zlatom, te ih ponovo sve porobili, osim Velog Jože koji je ostao u planinama čekajući bolje dane.

Nađeni su tragovi koji ukazuju da je na području Motovuna bilo naselje još između 3 500-te i 2 200-te godine prije Krista, a Motovun se prvi put spominje u spisima iz 804. godine. Tokom svoje povijesti bio je pod vlašću Germana i Akvilejskog patrijarha, a 1278.godine potpada pod vlast Venecije pod kojoj ostaje sve do 1797. godine kada postaje dio Austro – Ugarske Monarhije.

Pri ulasku u Motovun prolazite kroz kulu koja se još naziva i Nova vrata, a povezana je sa komunalnom palačom i preko nje sa zidinama citadele. Iznad vrata grada postoje otvor kroz koje su nekadašnji stanovnici osvajače gađali kamenjem i teškim predmetima, te ih polijevali uzavrelom vodom i uljem.

Kada prođete kroz Nova vrata dolazite do Trga Josefa Ressela gdje je smještena je lođa, a u kojoj je povremeno zasjedalo gradsko vijeće, sudci donosili presude, a također je služila i kao promenada. Danas se tamo slikaju turisti, a kad nema turista, u lođi uživaju gradske mačke.

Logia sa gradskim mačkama (slika je iz 2017. Ovaj put nisam tu slikala mačke. Neobično za mene.)

S donjeg trga, odnosno Trga Josefa Ressela prolazite kroz glavna gradska vrata i ulazite u citadelu, najstariji dio grada, i dolazite na „gornji trg“ i do hotela Kaštel smještenog u palači Polesini iz 18. stoljeća. Na terasi hotela Kaštel popili smo kavu. Sam hotel je prekrasan (barem onaj dio koji smo vidjeli kad smo išli na wc), a nije ni pretjerano skup, koliko sam vidjela na Bookingu. Nije jeftin, ja obično tražim jeftinije, ali nisu ni neke sulude cifre u pitanju. No kava je odlična, usluga vrhunska, a ambijent apsolutno divan. Sjedili smo tamo više od sat vremena.

Kava na terasi hotela Kaštel koji se nalazi u palači Polesini

Središnja crkva je Župna crkva Sv. Stjepana čiji zvonik je visok 27 metara, a izgrađen je u 13. stoljeću i prvobitno je bo kula i osmatračnica. Ispred crkve nalazi se, naravno bunar. I nije jedini u neposrednoj blizini. Kada šećete zidinama i tamo se nalazi bunar. Ne sjećam se da li sam još koji vidjela, ali sigurna sam da ovo nisu jedini.

Kada šećete zidinama, osim prekrasnog krajolika zamijetit ćete i veliki broj glasnih pasa u kavezima koji se nalaze s unutrašnje strane zidina gdje su kuće. Pretpostavljam da s radi o tartufarima. Meni ih je bilo nekako žao iako sam svjesna da ne gledaju svi na pse kao mi. Njima vjerojatno nije toliko loše kao što mi mislimo i vjerojatno vole raditi svoj posao i s veseljem traže tartufe. Barem se nadam da je tako.

Kada idete u Motovun, planirajte nekoliko sati za uživanje u njemu. Šteta je na brzinu kroz njega protrčati. Zaista imate što za vidjeti i sigurna sam da će vam se svidjeti.

Oprtalj

Oprtalj (ili talijanski Portole) nalazi se na brežuljku nedaleko od Motovuna, no cesta koja vodi do njega je vijugava i ide uzbrdo, pa ćete imati osjećaj da se vozite puno duže nego tih 9 kilometara kako piše na putokazu.

To je mali slikoviti gradić u koji ulazite kroz gradska vrata ispred kojih se nalazi venecijanska lođa sa lapidarijem za koju sam bila sigurna da sam ju slikala, ali ispada da sam bila u zabludi, pa nemam njenu sliku.

Pored gradskih vrata nalazi se stabla s natpisom „Step into the past“ i zaista kada prođete kroz njih imate osjećaj da ste zakoračili u prošlost. Mali šareni trg je bajkovito uređen, pa ako ste ljubitelj Instagrama, tamo ćete napraviti fenomenalne slike. Ima kutak posvećen Tintilinićima, tamo možete vidjeti i kupiti umjetničke slike, izložen je stari štednjak, amfore… zapravo ga je teško riječima opisati da biste dobili stvarnu sliku. Zato prilažem fotografije koje govore više od riječi. Naravno i tu je crkva i zvonik.

Gradska vrata uz koja je tabla sa natpisom “Step into the past”

Na ulazu u Oprtalj možete se napojiti i najest u Konobi Oprtalj gdje smo mi popili kavu, a s čije terase se pruža predivan pogled na vinograde na padinama brežuljka na kojem je Oprtalj smješten. Odmah pored je i vinarija Kozlović gdje se vinoljupci mogu prepustiti svojim užitcima. Mi ne spadamo u tu kategoriju, pa smo vinariju preskočili.

Taj dan planirali smo posjetiti i Grožnjan koji je prekrasan gradić, no kako nas je doma čekao Žminjko s početka ovog posta, a u Grožnjanu smo već bili, ovaj put smo ga na žalost preskočili i žao mi je zbog toga. Ali prilažem pokoju staru fotografiju da vidite zašto žalim što ga nismo ponovo obišli.

Umag, Novigrad, ušće Mirne, Poreč i Rovinj – Istra vol. 2

Istaknuto

Drugog dana našeg boravka u Istri odlučili smo obići gradove uz more. Krenuli smo od sjevera prema jugu, te smo prvo obišli Umag, zatim Novigrad, Poreč te na kraju Rovinj.

Umag

Od svih gradova koje smo posjetili u Istri, ne samo onih uz more Umag nam se najmanje svidio. Imali smo dojam da mu je masovni turizam uništio dušu. Većina ugostiteljskih i drugih objekata uopće se nije uklopila u staru gradsku jezgru, nego ju je baš nagrdila i unakazila. Jeftini metalni i plastični izlozi u starim kamenim kućama podsjećaju na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća. Čudne nadogradnje od stakla i metala nikako se ovdje nisu uklopili. Dobili smo dojam da je ovdje svatko mogao gradit i obnavljat zgrade i kuće kako mu je palo na pamet, uopće ne vodeći računa o zaštiti stare povijesne baštine.

Ovakvih vizura ima jako puno. U pozadini se vidi betonsko - staklena prilično oronula zgrada casina.

Turista je bilo dosta, očito se njima tamo sviđa. Vjerujem da ima lijepih resorta u okolici, ali nas je Umag baš razočarao.

Centralo mjesto grada je Trg slobode je lijep trg na kojem možete popit kavu s pogledom na Župnu crkvu iz 1730. godine, zvonik i bunar sa spremnikom za vodu, no nećete osjetiti neku povezanost s gradom, neku dušu grada, neku vibru. Barem mi nismo osjetili. Pored njega je Obala Josipa Broza Tita i na kojoj se nalaze brojni restorani, ali sve to izgleda dosta neukusno (ne mislim na haranu u restoranima, ona je možda vrhunska), neusklađeno i jeftino (ne mislim da je ponuda restorana jeftina, sumnjam da je, već govorim o samom izgledu terasa, tenda i vidljivog inventara.

Ima jedna, dvije uličice u samom centru koje su i dalje lijepe i u njima smo se naravno slikali, ali to je sve.

Dakle Umag nam je bio dosta razočaravajući. Ako nemate baš toliko vremena u Istri da ne znate što bi sami sa sobom, preskočite Umag. Žali Bože potrošenog vremena i goriva.

Novigrad

Novigrad je i Alanu i meni poznat od prije. Alan je tu bio smješten dok je davno radio nešto u Istri, a ja sam dva puta ovdje ljetovala. Plaže su tamo totalno bez veze, ali sam Novigrad je jako lijep i šarmantan istarski gradić. Nije velik kao Umag, Poreč ili Rovinj, ali sasvim dovoljan da se možete lijepo prošetat i po samom gradu i uz more, te sjesti u jedan od brojnih kafića i restorana koji ovdje izgledaju sasvim zgodno i uklapaju se u okoliš. Također imate crkvu i zvonik u koji ste s nekoć mogli popeti, no sada je bio zaključan. Zapravo nismo mogli ući ni u jednu crkvu u čitavoj Istri. Sve su zatvorene osim u vrijeme služenja mise. Unutrašnjost nekih malih kapelica slikala sam kroz rešetke na prozorima. Samo smo u jednu jedinu kapelicu u Balama mogli ući i pomoliti se, no o njoj ću pisati kad taj dio dođe na red.

Novigrad bi svakako preporučila za posjetiti.

Ušće rijeke Mirne

Na putu od Novigrada prema Poreču, stali smo na mjestu gdje rijeka Mirna utječe u more. Interesantno je vidjeti kako se slatka voda miješa sa morem. Točno se vidi oštra granica između mutne vode i plavog mora. Oko ušća je močvarno područje i tu se mogu vidjeti ptice koje žive oko slatkih voda kao što su labudovi i patke. Na obali rijeke sve je puno morskih školjaka. Doslovno ih možete zagrabiti šakom. Iako ovo mjesto nije nešto izrazito spektakularno, interesantno ga je za vidjeti i šteta je ne stati uz put i odvojiti desetak minuta ako ste već na tom potezu.

Poreč

Iako smo u Poreču oboje davno bili, Poreč nas je oduševio. Predivan je! Nama čak ljepši i od Rovinja. Iako obiluje turističkim sadržajima, svi su lijepo i ukusno uklopljeni u njegovu povijesnu vizuru. Očuvan je stari duh grada i šetnja njegovim ulicama je pravi užitak.

Eufrazijeva bazilika je otvorena za turiste no morate kupit ulaznicu čija je cijena 50 kn. Bez ulaznice možete samo ući u atrij, no i to je jako lijepo. Mi nismo ulazili s obzirom da smo bili sa psima, osim u atrij jedan po jedan. Bazilika j sagrađena u 6-om stoljeću u doba biskupa Eufrazija po kojem je i nazvana, a 1997. godine uvrštena je na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Najvažniji je kulturno-povijesni spomenik u Poreču.

U gradu imate puno slastičarnica sa izvrsnim sladoledom. Ne sjećam se kad sam pojela tako dobar sladoled kao u Poreču. Također ima začudno puno dućana sa bombonima. Vjerojatno ljudi to kupuju u enormnim količinama jer pretpostavljam da ih u suprotnom ne bi bilo toliko. Mislim da se tamo nalazi 10 puta više dućana specijaliziranih za bombone nego u čitavom Zagrebu.

Iako sezona još nije počela, a i život se još nije vratio na stanje prije korone, bilo je dosta turista.

Ako se želite šetati uz more, postoji velika lijepa šetnica uz plaže na kojima se, usprkos ne baš toplom vremenu, nekoliko ljudi odvažilo okupati.

Nama se Poreč toliko svidio da smo se još predzadnji dan vratili tamo na kavu i prošetat po gradu i duž obale. Bilo nam je žao otići.

Rovinj

U Rovinj smo došli već predvečer i dosta je zahladilo pa se nismo dugo zadržali, već smo samo malo prošetali. Bili smo tamo prije otprilike 3 godine pa nam je sve ionako bilo poznato. Ja sam htjela naći jedan kafić koji je navodno kao stvoren za slikanje za Instagram, no kada sam ga konačno uspjela naći, on je bio zatvoren. Htjela sam potražiti i ulicu Montalbano jer volim seriju Inspektor Montalbano, no kako sam se zaokupila traženjem kafića, zaboravila sam na Montalbana i njegovu ulicu. A baš sam se htjela slikati pored table sa imenom ulice.

Rovinj je definitivno krasan i treba ga posjetiti. Sav je prepun boja. Obavezno treba prošetati i do crkve Svete Eufemije, koja je jedna predivna i velika crkva, okružena zelenilom.

Kako je Rovinj smješten na brdašcu, spremite se na šetnju uzbrdo. Jako su zgodne male uličice koje izlaze na more. Često ih možete vidjeti na Instagramu.

S Rovinjem smo završili drugi dan našeg obilaska Istre, pa ću sada s njime završiti i ovaj post. Nastavci slijede uskoro.

Vodnjan i Pula – Istra vol. 1

Istaknuto

Svi znamo da je Istra prekrasna. Stoga smo ju ove godine odlučili detaljnije istražiti iako smo neke dijelove već prije posjetili, no većinu ipak nismo. Stoga smo sada odlučili posjetiti dijelove koje prije nismo vidjeli, a neke, koji su nam se jako svidjeli smo i reprizirali. I mogli bi reprizirati reprizu. I reprizu reprizine reprize.

Naravno, nisu svi gradovi i mjesta na nas ostavili isti dojam. U većinu bi se vratili, ali na neke, ako nemate dovoljno vremena, a mi smo ovaj put imali 8 dana što je dosta, ne bi preporučila kao nešto na što bi trebali trošiti svoje ograničeno vrijeme.

S obzirom da smo mi obišli stvarno dosta toga, o Istri ću pisati u nekoliko postova jer bi jedan post u kojem bi sve opisivala bio toliko dug da ga ni najuporniji među vama ne bi dovršili.

Smjestili smo se u Žminju, malom gradiću u samom srcu Istre. Iznajmili smo malu kućicu od 40-ak kvadrata sa velikim dvorištem jer smo vodili dva psa, Lina i Rubija, pa nam je to bilo izuzetno važno. Imali smo sreću jer naš domaćin je divan čovjek, nenametljiv, a uvijek na usluzi, voli životinje, nabavit će vam sve što vam treba (ja sam zaboravila punjač za laptop i on mi ga je nabavio, Alanu je nabavio tekućine za električnu cigaretu) i već sam mu dala sve desetke na Bookingu. U kućici imate sve što vam je potrebno. Kuhinju sa štednjakom i pećnicom, mikrovalnu, aparat za filter kavu, grijač za vodu, frižider sa ledenicom, mašinu za pranje rublja, detergent, sušilo za rublje, fen, klimu… Ako netko želi boraviti u „našoj“ kućici, javite mi se i dat ću vam direktan kontakt gospodina Ivana.

Žminj je idealan za smještaj ako mislite ići na sve strane Istre. S obzirom da je smješten u samom središtu, sve vam je blizu. Idealno za naše planove obilaska svega i svačega.

Prvi dan našeg istraživanja Istre obišli smo Vodnjan i Pulu.

Vodnjan

Vodnjan je zgodan srednjevjekovni (prvi put se spominje 1150. godine) gradić u unutrašnjosti Istre. Udaljen je 11,7 km od Pule pa nam je bio uz put, a ja sam željela vidjeti poznate vodnjanske mumije koje se nalaze u župnoj crkvi Svetog Blaža iz 1800. godine. Vodnjanske mumije su zapravo zbirka relikvija i Svetih Tijela iz razdoblja od 5. do 19. stoljeća. Sastoji se od ukupno 370 relikvija, odnosno zemaljskih ostataka 250 svetaca. Na žalost, nismo ih uspjeli vidjeti jer je crvka zatvorena i mumije se mogu vidjeti jedino uz prethodnu najavu velečasnom. U uredu za turističke informacije izuzetno simpatična i ljubazna djelatnica nam je rekla da se nekada moglo doći bez najave, no od kad je korona, to više ne funkcionira tako. No dala nam je prospekte o Vodnjanu i Istri općenito, te nas uputila da pogledamo murale kojima su oslikani vodnjanski zidovi i fasade, te da posjetimo park kažuna na izlazu iz Vodnjana.

Vodnjanskih murala ima ukupno 38, od kojih smo mi vidjeli od prilike trećinu. Nastali su za vrijeme trajanja Boombarstick i Street Art festivala, a naslikali si ih umjetnici iz cijelog svijeta.

Park kažuna je mali park u kojem možete vidjeti i uči u kažune, nastambe koje su gradili stočari da bi se sklonili od vremenskih nepogoda. Na području Vodnjana ima ih preko 30, a u parku su prikazani kažuni u nekoliko fazi izgradnje. Park se nalazi na izlazu iz Vodnjana u smjeru Rovinja, no sve je jako dobro označeno, pa ga je vrlo lako naći.

Kavu smo popili na Gradskom trgu koji se danas zove Narodni trg, pored gradske plače.

U Vodnjanu je u njegovim uličicama očuvan onaj srednjovjekovni duh i grad je zaista lijep, no ako ste u nedostatku vremena, slobodno ga preskočite. Ima drugih mjesta koja se, prema mom mišljenju više isplati posjetiti, no ako imate vremena onda se uputite u Vodnjan. Definitivno je interesantan za vidjeti.

U Vodnjanu se duh prošlosti osjeti u svakom kamenu, svakoj ulici, svakoj kući

Jednu stvar bi spomenula kada pišem o Vodnjanu, a meni je bila interesantna. Gotovo uopće nema ljudi. Grad je gotovo prazan. No ima izuzetno puno djece koja sama jurcaju ulicama. Pitali smo gospođu u kafiću o tome i ona je rekla da se iz Vodnjana iselilo jako puno ljudi, a sada da imaju jako dobre uvjete za mlade obitelji kao što su povoljne cijene zemljišta i stanova za one koji žele tamo živjeti, pa su se ljudi počeli vračati. No njihov život je pretežno orijentiran na Pulu, pa je Vodnjan, osim djece i dalje prazan.

Prazne Vodnjanske ulice i crkva Sv. Katarine

Pula

Pula je veliki grad. Najveći u Istri. No bez obzira što izostaje onaj šarm malih istarskih mjesta, meni je Pula prekrasna. Već sama Arena je dovoljan razlog za posjetu. No uz Arenu ima mnoštvo drugih povijesnih znamenitosti kao što je Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca, Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, Crkva Svetog Nikole i mnoge druge crkve.

Arena je građena u 1. stoljeću za vrijeme cara Vespazijana istovremeno kada se gradio i Coloseum u Rimu. Tada je služila za borbe gladijatora, a u srednjem vijeku koristila se za viteške turnir i sajmove. I danas osim što je turistička atrakcija, služi za održavanje raznih ljetnih festivala.

Augustov hram posvećen je rimskom caru Augustu i izgrađen je još za njegovog života, negdje između 2. godine prije Krista i 14.godine nakon Krista, no tako dobrom je stanju da je teško povjerovati da je stariji od 2000 godine. Iz nekog čudnog razloga cijelo vrijeme sam bila uvjerena da se radi o Zeusovom hramu. Bila bi se spremna zakleti da je na svim putokazima pisalo Zeusov hram.

Slavoluk Sergijevaca ili Zlatna vrata izgradila je moćna rimska obitelj Sergijevaca u 1. stoljeću prije Krista. Nekoć je imao zlatnu pozlatu i naslanjao se na gradska vrata i zidine koje su kasnije srušene, te je ostao samo slavoluk.

Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije nastala je na mjestu gdje su se kršćani okupljali još za vrijeme njihovog progona koji je trajao do 4. stoljeća.

Stara gradska jezgra je očuvana i obiluje mnoštvom simpatičnih dućana i kafića. U jednom od njih je kip Jamesa Joycea na mjestu gdje je on navodno pio kavu u vremenu kad je živio u Puli početkom 20. stoljeća. Možete sjesti za Jamesov stol i popiti kavu s njim, odnosno njegovim kipom i to direktno ispred Slavoluka Sergijevaca. Parking kod Arene je 4 kune po satu, no ako ga zaboravite produžiti, što se nama desilo, dobit ćete kaznu 100 kn. Ali ako ju platite isti dan na blagajni njihovog parking poduzeća, onda je 50 kn. Mi smo se odlučili za tu opciju jer blagajna nije bila daleko, a šteta baciti 50 kn. S obzirom da je Pula dosta velika, prilično ćete se našetati po njoj pa budite spremni za to. Ali stvarno se isplati. Da smo imali više vremena ja bi se još jednom uputila do Pule, no ostavit ćemo to za neku drugu priliku.

U Puli ima jako puno života. Posvuda su turisti i domaći ljudi i vidi se da je ona najvažniji grad u Istri u kojem najviše ljudi živi i radi. Grad je čist, uredan i ugodan.

Kavu pili na Trgu forum ispred Augustovog hrama i uživali u pogledu. Ili u mom svijetu ispred Zeusovog hrama.

Pulu svakako preporučujem svima koji još nisu u njoj bili. Mi jesmo, ali svejedno smo se vratili i vratili bi se ponovo. Pula je grad koji itekako vrijedi vidjeti.

S obzirom da je posjetom Puli završio naš obilazak prvog dana boravka u Istri i ja ću time završiti ovaj post. Ostale gradove i mjesta opisat ću u idućim postovima posvećenim predivnoj Istri.

Što sve vidjeti na otoku Krku u 3 dana, a da vam ne bude prenaporno (odnosno kako smo mi iskoristili naše vrijeme tamo)

Istaknuto

Kako smo mi lovci na dobre ponude, odnosno, vjerojatno kao i većina drugih pokušavamo putovati što više za što manje novca, a opet da to bude lijepo i ugodno i da imamo neki određeni komfor na koji smo navikli, ponudu na koju smo naišli nismo mogli zanemariti. Naime našli smo preko Megabona 3 dana, 2 noćenja sa polupansionom u hotelu Corinthia (3 zvjezdice) u Baškoj na otoku Krku za dvije osobe za 970 kuna. Uključeno je u cijenu i korištenje bazena i wellnessa. Realno, to je zaista odlična ponuda i bilo ju je šteta ne iskoristit, a ta baš nam se vremenski poklopilo sa Alanovim slobodnim danima.

S obzirom da smo išli u hotel, nismo poveli pse pa smo odlučili razgledati ona mjesta gdje inače ne možemo sa psima, pa smo se odlučili za akvarij u Baškoj, špilju Biserujku i željeli smo vidjeti Baščansku ploču u crkvi Svete Lucije (odnosnu njenu kopiju jer original se čuva u Zagrebu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti).

Baška je jako lijep i slikovit gradić i uživali smo šećući njenim uličicama, iako smo ju posjetili i nebrojeno puta ranije. Ima predivnu župnu crkvu Presvete Trojice izgrađenu u 18.-om stoljeću. Prije toga su Baščani na misu išli u crkvu Svetog Ivana, no ona je visoko na brdu, a kako ih je način života približio moru, ta crkva im je postala predaleko, te su izgradili ovu crkvu. Uz nju se nalazi i zavičajni muzej koji na žalost nismo posjetili jer krajem travnja još su radna vremena lokacija interesantnih turistima dosta kratka, pa na to valja obratiti pažnju prilikom planiranja posjeta.

Vela plaža je lijepa kao i na slikama. Do sada nikada nisam prošetala po njoj jer smo uvijek bili sa psima kojima je tokom sezone zabranjen ulaz na plažu, te smo ju uvijek gledali iz udaljenosti. Kada sam šetala po noj nije mi više djelovala toliko veliko kao kad ju se gleda iz daljine. No to ne znači da je mala. Jednostavno nije toliko velika kako mi se prije činilo. No predivna je, čista, šljunčana i sigurno se divno kupati na njoj.

Akvarij u Baškoj je malen, ali zaista ga se isplati posjetiti. Vidjet ćete veliki broj riba sa ovog područja, a najstariji stanovnici su kirnja i murina koje su tamo od otvaranja akvarija 2008.godine. Meni se naročito dopala kirnja. Izgledala mi je kao neki čovjek i nisam s mogla odvojiti od njene nastambe. Imam jedno 50-ak njenih slika i slika nas dvije zajedno. Ostvarila sam posebnu vezu s kirnjom i bilo mi je žao napustiti ju. Mislim da više nikad neću jesti kirnju, ako sam je uopće ikada jela. Mladi djelatnik je izuzetno ljubazan i odgovorit će na sva vaša pitanja. Uz njega je tamo i jedan presladak mačji recepcioner koji pospanim pogledom kontrolira posjetitelje sa svoga stolca. Ulaznice nisu skupe. Mi smo kupili zajedničke ulaznice za spilju Biserujku i akvarij za nas dvoje i platili smo ukupno 100 kuna. Samo je važno da pratite radno vrijeme jer u travnju i akvarij i spilja rade samo do 15 sati.

Špilja Biserujka nalazi se u blizini mjesta Rudine, u općini Dobrinj. To je najveća spilja na otoku Krku i jedina koja je otvorena za posjetitelje. Za nju se zna već više od 100 godina. Postoji legenda da se u njoj krijumčari skrivali blago. Tu su nađeni i dijelovi spiljskog medvjeda za kojeg se pretpostavlja da je bio velik kao današnji polarni medvjed, te da je u njoj obitavao još u doba kada je otok Krk bio dio kopna. Bedrenu kost jednog medvjeda nisu mogli izvaditi jer je postao dio špilje. Obiluje stalagmitima i stalaktitima, kao i predivnim stupovima stalagnatima koji su nastali spajanjem stalagmitia i stalaktita. Na žalost kako je špilja već više od stoljeća poznata ljudima, u to doba njihovo znanje o vrijednosti i važnosti kalcitnih ukrasa nije bilo veliko, te su ih trgali i iznosili van špilje, nesvjesni da će u drugim mikroklimatskim uvjetima oni propasti i pretvoriti se u prah. No usprkos tome, špilja je impresivna i sada pod strogim nadzorom stručnjaka. Ulaz je dozvoljen samo uz vodiča, što je odlično jer vas puno nauči o samoj špiji i njenoj povijesti , a ujedno i pazi da poštujete sva pravila ponašanja. Temperatura u spilji je uvijek 15 stupnjeva celzijusa, a vlažnost je 95%, što je jako ugodno za kraći boravak. Kad biste tamo proveli duže vrijeme vjerojatno bi vam postalo hladno zbog visoke vlažnosti. No s obzirom da je dan kada smo mi bili tamo bio dosta hladan, nama je u špilji bilo ugodnije nego vani. U špilji obitavaju šišmiši od kojih smo jednog imali priliku i vidjeti, te 6 stenoendemičnih vrsta koje se nalaze samo na području Kvarnera. Radi se o vrlo malim beskralježnjacima, pa ih se ne može vidjeti, a jedan od njih, lažištipavac, pronađen je samo u Biserujki. Zove se lažištipavac je ima kliješta poput škorpiona, ali nema bodlju na repu. Staze unutar spilje su lijepo uređene i sigurne, pa su dostupne i za posjetitelje s djecom.

Do Crkve Svete Lucije u Jurandvoru pored Baške možete bez problema iz same Baške doći pješke. Od centra je udaljena možda 20 minuta hoda prema mojoj slobodnoj procjeni jer mi smo išli autom i trebalo nam je 3 minute vožnje od hotela. Željeli smo vidjeti Baščansku poču tj. njenu kopiju na mjestu na kojem je ona i nađena, no na žalost nismo uspjeli jer je crkvica bila zatvorena kao i ured za prodaju ulaznica. Stoga smo unutrašnjost crkve gledali kroz rešetke, a ploču vidjeli nismo. No okolica je također lijepa, crkva je izgrađena u srednjem vijeku na ostacima antičke gospodarske građevine čije ostatke također možete vidjeti pored crkve, kao i stari samostan u kojem su nekoć živjeli redovnici. Na žalost ni u njega nije bilo moguće ući pa smo gledali kroz prozor i šetali uokolo. No tamo smo sreli preslatkog magarca, pa smo dio vremena proveli u druženju s njim. Magarci su uvijek dobro društvo.

Posjetili smo i Vrbnik, rodni grad vrbničke žlahtine. To će vinoljupcima biti poznata i bitna stvar, a mene je u Vrbnik privukao Klančić, najuža ulica na svijetu. Vrbnik se smjestio na istočnoj strani otoka Krka na 50-ak metara visokoj hridi. U centru mjesta je visoki zvonik župne crkve Svete Marije od Uznesenja. Klančić je ulica koja je u svom najužem dijelu široka samo 43 cm i zapravo izgleda kao prolaz između dvije kuće. Ne bi ni pomislili da se radi o ulici da isto nije navedeno na tabli na ulazu u nju. Cijeli Vrbnik je, poput ostalih starih naselja na Krku jako pitoreskan i romantičan i uživat ćete u šetnji njime. Prvi puta se spominje 1100 godine i duh prošlih vremena tamo i dalje živi. Ne znam kakva je gastronomska pouda jer kada smo mi bili nije baš puno toga radilo. Tek dan prije je završio lock down koji je vrijedio za područje Primorsko-Goranske županije, pa vjerojatno je i to razlog što nismo primijetili restorane i kafiće (osim jednog na samo ulazu u Vrbnik), a ni turista nije bilo gotovo uopće. Zato je nama bilo još ljepše šetati uokolo bez gužve.

Na ulazu u Vrbnik nalazi se crkva Svetog Ivana Krstitelja izgrađena 1323. godine. U njoj se i danas sahranjuju vrbnički svećenici u svećeničkoj loži ispred crkve.

Svećenička loža gdje počivaju vrbnički svećenici

Nakon što smo prošetali po centru Vrbnika spustili smo se do mora. Naišli smo na predivnu plažu sakrivenu stijenama, odnosno do nje se može doći samo kroz rascjep u stijeni. Ovako bez ljudi izgledala je zaista kao da je doslovno dio Raja na zemlji. No slika nje pretrpane turistima, mi nikako nije privlačna i jako mi je drago što sam je doživjela upravo ovako u svoj njenoj ljepoti, neukaljanu luftićima, badićima i šarenim ručnicima.

Nakon Vrbnika odlučili smo svratiti do Stare Baške, koja je zapravo jako blizu Baške, iza brda, no cesta vodi kroz Punat, pa se vračate prema Staroj Baški. Na tom putu prelazite 45 paralelu koja, osim kroz otok Krk prolazi, između ostalog, i kroz Torino u Italiji, Bordeaux u Francuskoj, Ottawu u Kanadi, Minneapolis i Portland u SAD-u, Hokkaido u Japanu, Harbin u Kini i Krasnodar u Rusiji.

Stara Baška je bila pomalo razočaranje jer osim 3 kuće i jedne crkve nismo tamo vidjeli ništa staroga. A vodeći se imenom očekivali smo da će to biti Baška, starija od originalne Baške. No tamo su većinom vikendice smještene na padinama brda. Možda nismo sve uspjeli vidjeti jer je u međuvremenu počela pljuštati kiša, pa nismo ni izlazili iz auta već smo razgledavali kroz prozore. No, nema veze, sada možemo reći i da smo bili i u Staroj Baškoj.

Posjetili smo na kratko i Dobrinj, predivan gradić u unutrašnjosti Krka koji oboje obožavamo. Toliko je romantičan i bajkovit da se često tamo vračamo. Ljeti ne možete ući autom u njega, no do kraja svibnja to je dozvoljeno. Tamo se nalazi konoba Zora u kojoj i obožavamo jesti domaće šurlice, Alan sa goveđim gulašom, ja sa škampima. Te šurlice su čisto savršenstvo i bila bi u stanju potegnuti do Krka samo zbog njih, a cijene su zaista pristupačne. No ovaj put smo na žalost ostali gladni i razočarani jer konoba Zora nije radila.

Slike Dobrinja iz 2016. i naših omiljenih jela iz konobe Zora. Ovaj puta se nismo zadržali i nismo ništa slikali, pa stavljam stare slike da vidite kako je ovo očaravajući gradić.

U potrazi za ručkom uputili smo se prema gradu Krku gdje se nalazi konoba Corsaro u kojoj smo jednom prilikom jeli škampe na pariški po razumnoj cijeni, pa smo odlučili tamo skoknuti na ručak. Na sreću, Corsaro je radio, pa smo uspjeli ipak napuniti naše uvijek gladne želuce.

Nakon ručka i lagane šetnje, došlo je i vrijeme za povratak u Zagreb, pa smo teška srca, krenuli doma.

Što se tiče usluge u hotelu Corinthia Baška Sunny Holel by Valamar (to je puni naziv hotela) za cijenu koju smo mi platili bilo bi nezahvalno reći da nešto nije bilo dobro. Mi smo za utrošeni novac dobili i više nego što smo očekivali. Soba je bila standardna za hotel sa 3 zvjezdice, no vrlo čista, uredna i ugodna. Meni je jedino smetao gel za tuširanje u rinfuzi i što nije bilo mlijeka za tijelo jer ga nisam ponijela očekujući da će ga biti u sobi. Šampon i regenerator mi nisu falili jer to ionako nikada ne koristim, no falile su mi jednokratne papuče. Nekako sa navikla na to, a ne volim hodat bosa. Hrana je bila ukusna, raznovrsna i mi smo uživali u svakom obroku.

Sada dok ovo pišem ponovo proživljavam svaki trenutak opisanog putovanja i jedva čekam opet spakirat kofer i ponovo se negdje uputiti. Već imamo plan i uskoro krećemo u nove avanture!

Dan žena (a nije ni muževima bio loše) u hotelu Ivan pored Šibenika

Istaknuto

Imamo jednog prijatelja. Bokija. Boki ima turističku agenciju „Sport i putovanja“. Bokijeva turistička agencija ima super ponude za super putovanja. Raznovrsna. Od penjanja na Kilimanjaro do wellnessa. Ja bi voljela ići na Kilimanjaro, ali moji životni suputnici nisu baš zainteresirani. No ako netko ima želju, javite se ovoj genijalnoj agenciji. Kaže Boki da je put lagan, kao da se penjete na Japetić. A ne bi li bilo savršeno reći da ste osvojili Kilimanjaro? Sve o njihovim ponudama možete pogledati na http://www.sportiputovanja.hr/ .

Bokija i „Sport i putovanja“ spominjem jer nam je on organizirao ovaj predivni trodnevni odmor po super prihvatljivoj cijeni.

Sad je vrijeme da se iz Afrike vratim u okolicu Šibenika. Točnije u Amadria park hotel Ivan.

Kako smo mi ljudi koji volimo kretanje i dinamiku (ja malo više, Alan malo manje, Karla malo više, ali ne sa nama), osjetili smo intenzivnu potrebu za maknut se iz Zagreba na koji dan. To je sasvim dovoljno za neki mentalni reset koji je svima potreban s vremena na vrijeme. Idealno bi bilo kada bismo to mogli napraviti svaki mjesec. Mi se smatramo sretnima jer barem povremeno možemo uživati u takvom bijegu iz svakodnevne rutine.

Za nepunih 1500 kn mi smo tri dana uživali u hrani, odmoru, izletu, yogi, koktelima, bazenima i saunama. Za to vrijeme boravili smo u predivnoj moderno uređenoj sobi.

Po dolasku (imali smo rani check in pa smo se u hotel mogli prijaviti već u 12 sati), naravno u skladu sa epidemiološkim mjerama, vam prvo izmjere temperaturu. Ako je povišena, na žalost ne smijete u hotel. Čim uđete dobijete piće dobrodošlice po izboru. Ja sam odabrala pjenušac i sve žene su povodom dana žena dobile i cvijet. Crveni karanfil. Malo je podsjećalo na neka prošla vremena.

Smjestite se u sobu i tamo vas također dočeka poklon. Čokolade i suveniri. I personalizirana poruka. Soba je bila vrhunska, a naročito mi se svidjelo što je kupaona od sobe odvojena staklenom stijenom, pa kad bi razmaknula zavjesu, gledala bi svog muža kako se tušira. To mi je bilo umjesto televizora koji nismo znali naštimati za gledanje hrvatskih programa. Mogli smo gledati samo promotivni video Amadria parka, a na ostalim kanalima imali smo samo ton, ali ne sliku. No nema veze jer nam to stvarno nije falilo. Mogli smo se obratiti osoblju hotela da nam to popravi, ali nam se uopće nije dalo. Navečer smo ionako bili preumorni za bilo što drugo osim spavanja. A možda to i nije bio kvar, nego jednostavno nismo znali kako podesiti kanale.

Soba u hotelu Ivan i pokloni dobrodošlice

Prvi dan smo šetali po okolici. Uz more. Cijeli taj kompleks je jako lijepo uređen sa bogatim popratnim sadržajima i mislim da je super za ljude koji imaju malu djecu. Čak je i u hotelu bilo organizirano čuvanje djece da bi roditelji mogli u miru uživati. No mislim da su ovaj puta gosti većinom bile žene kojima su njihove firme patile odmor povodom Dna žena. Jer su 80% gostiju bile žene. Muškarci su bili u manjini. Tako da i nije bilo puno djece. Što je odgovaralo nama jer ni mi nemamo malu djecu pa nam ista idu na živce. Naravno da je situacija obrnuta, onda bi nam pasalo da ima djece. Te stvari se u životu mijenjaju ovisno u kojoj si životnoj fazi.

U sklopu Amadria parka nalazi se staro dalmatinsko selo koje se nekoć nalazilo u okolici Benkovca i doslovno je rastavljeno i preseljeno te ponovo sastavljeno na novoj lokaciji. Naravno, bilo je tu nekih improvizacija da bi izgledalo atraktivnije, što je u potpunosti uspjelo jer smo mi ušli u selo i bilo nam je žao izaći. Čak je Alan pristao na slikanje pored svakog kamena. Unutar tog sela ima i nekoliko malih restorančića u kojima osim u hrani možete uživati i u ambijentu u kojem se nalazite. S obzirom da smo mi bili početkom ožujka i na dan dolaska se hotel tek otvorio, radio je samo jedan od tih restorana, ali vjerujem da ih s e s vremenom otvorio više, jer taj vikend je hotel bio dupkom pun.

Taj prvi dan prohodali smo gotovo 20 kilometara i poprilično ogladnjeli, te smo jedva čekali večeru koja nas je više nego ugodno iznenadila. Prije svake večere dobijete aperitiv po izboru. Večera je u buffet stilu, kao i doručak, a izbor hrane je ogroman. Mislim da možete naći gotovo sve što vam padne na pamet. Za večeru drugog dana, između ostalog, pripremili su nam velike škampe na buzaru koje nisam odavno jela i baš su me razveselili. Naravno da smo se svaki puta najeli do besvijesti. Tu je bilo i dagnji, lignji na sve načine, tjestenina raznih vrsta, mesa, ribe, umaka, pizza, quicheva, sireva, narezaka, peciva i kruha svih vrsta, salata, dimljeni losos i za doručak i za večeru…. Doslovno hrane za svračji ukus. I najizbirljiviji bi bili zadovoljni. Maske se moraju nositi kada birate hranu, no naravno da ih za svojim stolom skinete i jedete normalno.

Poslije večere u lobiju je svirala živa muzika i tamo ste mogli uživati u piću prije spavanja ili se još malo proveseliti sa svojim društvom. Mi smo ipak malo stariji ljudi pa smo to preskočili, te nakon večere otišli još u kratku šetnju i vratili se u našu divnu sobu na spavanje.

Drugi dan smo bili prvi na doručku. Zapravo i teći dan smo bili prvi na doručku. I na večeri. Sindrom bake i dede valjda. Nakon doručka tog drugog dana otišla sa na sat yoge koji je uključen u ponudu. Prvi put sam vježbala yogu. Navodno najlakši oblik. Uvijek sam mislila da je ta yoga bez veze, neke lagane vježbice za stare babe, ali sam se bome dobrano iznenadila. Ili sam ja u lošijoj kondiciji od tih baba. Sve kao samo malo ćemo se istegnuti, mene zakoči u ramenu, pa me zakoči u križima. Pa idemo stati na jednu nogu. Stanem ja na jednu nogu, ali ravnoteža me zeza pa umjesto da stojim na jednoj nozi, ja skačem na jednoj nozi. Nešto kao lagano mašeš nožicama, mene ulovi grč. Tako da ako ste imali mišljenje o yogi kao što sam ga ja imala, promijenite ga. Bolje da učite na mojim greškama nego na svojim. Yoga je fakat teška.

Nakon yoge imali smo organizirani izlet u Nacionalni park Krka. Mogli ste birati da li želite ići svojim autom ili autobusom u organizaciji hotela. Mi smo odbrali da idemo autobusom i to je bio pametan odabir jer nismo morali tražiti parking. Samo sjedneš i dovezu te pred ulaz, a poslije te pokupe. Sve je bilo uključeno u cijenu aranžmana. I prijevoz i ulaznice, kao i lunch paket koji smo svi dobili. O slapovima Krke nemam što novo napisati. Mi smo već bili tamo, no mogli bi ići još milion puta jer su toliko prekrasni da ih se nikada ne možeš zasititi. Imali smo i svog vodiča, odnosno vodićicu, rangericu Branku koja nam je pričala o sedrenim barijerama i životinjskom i biljnom svijetu koji tamo obitava.

Po povratku iz NP Krka, odlučili smo malo uživati u wellnessu pa smo se malo namakali u hidromasažnom bazenu i znojili u sauni. U sklopu wellnessa nalaze se finska, turska i infracrvena sauna. Mi obožavamo saune. Imamo osjećaj da izvuku sve toksine iz naših tijela. I nekako smo nakon nje posebno opušteni i osjećamo se lagano.

Nakon opuštanja, smo se sredili i otišli u bar na malu školu izrade koktela. Ja sam radila Cuba libre. Vrlo je jednostavan, ali ja ga volim. Naučit ću i vas. Prvo stavite par kriščica limete u veliku čašu i izgnječite ju sa drvenim batom. Zatim dodate mjericu i pol ruma. Ubacite mljeveni led, promiješate sa štapićem, dodate cole koliko stane i ukrasite sa limetom. Nije neka mudrost, ali je bilo zabavno. I fino za popiti prije večere koju smo jedva dočekali.

Zadnji dan smo nakon doručka odmah pojurili u wellness i saunizirali se do iza podneva. Kako smo imali i kasni chech out, odnosno mogli smo ostati do 14 sati, imali smo dovoljno vremena i za tuširanje i spremanje. Nakon što smo se odjavili bilo nam je žao otići, pa smo još malo šetali i popili kavu uz more. Na kraju je naš auto ostao zadnji na parkingu, pa smo to shvatili kao neki znak da je možda ipak vrijeme da krenemo. Samo da napomenem da kad smo došli naš auto je bio prvi na parkingu iz čega proizlazi zaključak da smo zaista iskoristili svaku sekundu našeg boravka tamo.

Na povratku smo odlučili svratiti na farmu magaraca imena Ranč Dar-Mar u Vrsima koju sam zapazila još ljetos kad smo s vračali sa Vira, ali ju nismo stigli obići. Zadala sam si da ću ju obići drugom prilikom i ovo je jedna od rijetkih takvih zadaća koju sam zapravo i ostvarila. Jer ja želim jako puno stvari vidjeti, a većinom to nije proporcionalno vremenu koje imam.

Farma magaraca radi samo nedjeljom i kod ljubaznih domaćina za donaciju od 20 kuna dobijete zdjelicu kukuruza kojim hranite magarce. Magaraca ima jako puno, svih oblika, dimenzija i boja. Nađe se tu i pokoja mula i mazga. Svi su jako prijateljski raspoloženi i navikli na ljude. Samo morate paziti jer su i vrlo spretni pa je meni već treći magarac kojem sam ponudila hranu iščupao zdjelu iz ruke i prosuo sav kukuruz. Alan je to puno bolje odradio pa je on uspio sačuvati svoju zdjelicu dok magarci nisu sve pojeli. Iako i moj kukuruz su pojeli, ali s poda. Bila sam malo ljubomorna na svog muža jer ih je duže hranio.

Na farmi živi i preslatki razigrani pas koji se jako veseli ljudima i na njih skače. Mi smo ga oduševljeno krenuli maziti i igrat se s njim, no vlasnik nas je zamolio da to ne radimo jer da dolaze i ljudi koji ne vole pse, a pas ne prepoznaje tko ga voli, a tko ne, pa se i takvim ljudima raduje, no onda ga oni znaju udarit. Dakle ako ne volite pse ili ih se bojite, ne idite u kuću, dvorište ili farmu gdje živi pas. To je njegov dom i vi ste tu samo gosti. Poštujte svog domaćina i njegove ljubimce.

Posjetom magarcima zaokružili smo naš savršeni trodnevni izlet.

Cijena aranžmana je bila 1490 kn za nas dvoje, a uključivala je sve gore nabrojano osim farme magaraca.

Uvijek se uz malo truda mogu naći stvarno dobre, sadržajne i isplative ponude. Ako vam se ne da tražiti, s punim povjerenjem se obratite Agenciji Sport i putovanja. Nas su oduševili sa ovim aranžmanom.

Quadom po Gorskom Kotaru

Istaknuto

Jedna od blagodati interneta, barem što se mene tiče, je lagano pronalaženje ideja i mjesta za nove avanture i putovanja, kao i za učenje novih stvari. Tako sam obnovila znanje heklanja, završila online tečaj digitalnog marketinga, blogginga (vidi se kako uspješno to znanje ovdje primjenjujem), marketinga društvenih mreža, digitalne fotografije, šminkanja i još nekoliko vještina od kojih nemam apsolutno nikakve korist, ali imam diplomu. Čak sam našla i oglas za snimanje reklame na koji sam se javila, za što mi je tečaj heklanja dobro došao jer su se tražile žene koje znaju plesti ili heklati, pa sam i to isprobala.

Između ostalog našla sam i Facebook stranicu Quad Gorski kotar (https://www.facebook.com/QuadGorskikotar) i odmah sam dobila želju isprobati vožnju na quadovima jer nikada prije to nisam iskusila. A život se sastoji od sakupljanja iskustava i što više toga probaš, to ti je život bogatiji. A ja želim biti bogata, ako ništa drugo, onda barem iskustvima. I predivnim uspomenama.

Sat vremena vožnje na quadu s vodičem je 300 kn. Ako si sam na quadu je 200 kn. S obzirom na to zaključila sam da se više isplati da nas ide 2 po quadu. Ljepše je da nitko ne bude sam, a ionako se možemo mijenjati za volanom, pa smo poveli i Karlinu prijateljicu Paulu, divnu djevojčicu (23 godine) koju jako volimo. Vožnja traje sat vremena, ali mislim da smo mi vozili duže.

Kreće se iz planinarskog doma Skrad koji se nalazi na izlazu iz Skrada ako se dolazi iz smjera Zagreba. Tamo vas prvo dočeka simpatičan pas Bobi. Veliki je i crn, ali jako drag i mazan. Prije nego krenete morate potpisati ugovor kojim pristajete da snosite troškove ako napravite štetu na quadu i da priznajete da pružatelji usluga nisu odgovorni ako se ozlijedite tijekom vožnje. Dosta logično jer su im se nedavno jedni klijenti navodno zabili quadom u drvo. No ako slijedite upute i vozite razumno, ne može vam se ništa dogodit. Da biste vozili quad morate imati vozačku dozvolu B kategorije, a da biste bili suvozač koji ne vozi morate imati najmanje 12 godina.

Ispred Planinarskog doma Skrad opremljeni kacigama i spremni za vožnju

Nakon što što sredite papirologiju i dobijete kacige adekvatne veličini svoje glave, vodič vam objasni sve detalje u svezi vožnje quada. Sve se vrlo lako shvati i zaista nije teško voziti ga. Ako niste nikada prije pokušali, nema veze, nismo ni mi, ali smo vozili kao da smo rođeni na quadu. Nakon toga avantura u vidu vožnje može početi.

Prvo idete cestom jedno 5 km, nije velik promet pa to nije problem, a zatim ulazite u šumu i vozite po šumskim putevima. Osjećaj je savršen. Ne vozite brzo, ali meni se činilo da jurimo. Naravno Alan i ja smo bili zadnji i najsporiji (to nas prati još od naše avanture na raftingu u kajacima gdje smo bili osjetno sporiji od svih u grupi i naš kajak je uvijek bio okrenut u čudnom smjeru i većinu vremena smo se vrtili u krug; to je jedna neispričana priča još iz vremena dok nisam pisala blog, ali možda jednom i o tome napišem par riječi). U svakom zavoju smo se naginjali u suprotnu stranu od zavoja u stilu pravih motorista ili quadista što je izazvalo podsmjeh naših cura, a i vodiča. To smo tek kasnije saznali. Sebi smo bili super. U našu obranu što se sporosti tiče, moram napomenuti da smo bili osjetno teži od ostalih pa zato naš quad nije mogao postići veliku brzinu. Vodič je bio sam na quadu, a cure su lakše od Alana i mene. Priroda kroz koju smo prolazili je prekrasna, a zrak tako svjež i čist da sam imala osjećaj da su mi se pluća preporodila i očistila od sveg udahnutog smoga i nikotina.

Preporođeni od svježeg zraka i predivne prirode

Vozili smo malim stazicama koje su na nekim dijelovima bile stvarno jako strme i pune rupa što je izazvalo dodatno pojačano lučenje adrenalina. Za volanom smo se mijenjali tako da smo svi i vozili i bili suvozač.

Jurimo na quadu. Na nekim slikama smo mutni od silne brzine koju smo postigli.

Vodič nas je odveo na vidikovac gdje se pruža predivan pogled čak do Slovenije i gdje smo se slikali.

Nakon vožnje vratili smo se u planinarski dom gdje su nas naši domaćini počastili toplim čajem i rakijicom, te ugodim druženjem i razgovorom.

Bio je to dobro proveden dan i izvrsno utrošeno vrijeme. Boravak u prirodi nas je baš nekako okrijepio, osvježio i dao nam dodatnu snagu za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.

Malo nam je žao što nije bilo snijega, no barem nam nije bilo hladno. Bili smo prilično blatni, ali to sve opere veš mašina. Planiramo se vratit i sve ovo ponovit kad malo zatopli i priroda se zazeleni jer vjerujem da je tada još ljepše, iako je Gorski Kotar prekrasan u svako doba godine.

Okićka snježna čarolija

Istaknuto

S obzirom da nam je limitirano kretanje zbog činjenice da ne rade kafići i restorani (da, to nas limitira, objasnit ću kasnije kako), a u kući ne možemo stalno biti jer će nam živci stradati i linija nam je ozbiljno narušena, tražili smo neko mjesto u blizini Zagreba na koje bi otišli, a da bude interesantno i novo, odnosno da tamo prije nismo bili. Kako je moj brat u jednom razgovoru spomenuo da mu prijatelj živi podno Okića, to mi je odmah dalo ideju da idemo na stari grad Okić.

Imali smo mi i druge ideje kao otići jedan dan na more ili do Gorskog Kotara, no činjenica da su ugostiteljski objekti zatvoreni dosta komplicira stvari. Pogotovo za žene. Naime razmišljala sam kako bi bilo lijepo šetati uz more po nekom Lungo mare, i uživati u mirisu i zvuku mora, povremeno dati pusu mom tuljanu kroz mokru bradu dok nas psi sumanuto vuku (tako izgleda naša romantika), no onda mi se u glavi pojavilo jedno banalno pitanje koje je odmah ubilo tu romantičnu sliku: „Gdje ću ja piškiti?“ Znam, zvuči glupo, ali to je veliki problem. Prije bi nakon cca 2 sata šetnje ili prema potrebi (fiziološkoj) sjeli u neki kafić, naručili kavicu ili sok i obavili te neodgodive potrebe. I tako barem 2 puta tijekom jednog izleta. Plus uz put na benzinskoj. A kako sada to riješiti? Muškarcima je puno lakše. Oni samo okrenu leđa uz neki grm, kao psi i baš ih briga. Čak ih ni prolaznici ne gledaju čudno. Osim mene. Ja sam stara čangrizava baba koja zgroženo okrene glavu uz tihi komentar „fuj“. No u slučaju krajnje nužda, može im se oprostit. Naročito sada kad nemaju gdje. Ali kako ću ja? Ne mogu skinuti gaće i čučnut pored puta i piškiti. A svaki put tražiti benzinsku je također neizvedivo. I baš nisu na svakom ćošku. Dok ja nađem koju već bi mi se odavno desila nezgodacija (znam da to nije prava riječ, ali ja ju volim. To je nezgoda u tragikomičnom obliku). Dakle, more je otpalo.

E sad Gorski Kotar ili Lika su malo jednostavniji što se tih fizioloških stvari tiče. Možeš se sklonit u šumu daleko od pogleda (barem ljudskih, ako me neki medvjed vidi to mi ne predstavlja neki problem, osim ako me ne odluči pojest), ogulit sve slojeve garderobe sa ključnih dijelova (nije baš idealno, ali može se) i obaviti što se mora. No nakon cijelog dana u snijegu, čovjek poželi sjest u toplo i popit neki čaj, kavu, kuhano vino i pojest topli gulaš da ugrije tijelo i dušu. Bez toga mi se gubi čar takvih izleta. A toga sada nema. Otpao i jednodnevni izlet u Gorski Kotar ili Liku.

Palo nam je na pamet i da iznajmimo neku kućicu ili apartman u tom kraju i ostanemo par dana. Učlanila sam se i u grupu te svrhe na Fejsu. No s obzirom da ljudi ne mogu putovati na skijanje ili gdje bi već putovali da su okolnosti normalne, svi su se okrenuli Lici i Gorskom Kotaru. Posljedično tome cijene su skočile u nebesa. Ispalo je da bi me gotovo jeftinije došlo 10 dana Zanzibara nego 5 dana Gorskog Kotara. Pa je eto otpala i ova ideja.

Da se vratim na Okić jer sam već i u Zanzibaru završila (u ovom tekstu, a i mislima).

Dakle, kad meni padne neka ideja na pamet, ja to moram realizirati sada i odmah. Možda je to neka vrsta opsesivno – kompulzivnog poremećaja. A ideju za Okić dobila sam baš u trenutku kada je tamo bila poveća količina snijega. Meni nije smetao, dapače to je svemu dalo naročitu čar, ali moj tuljanić baš i nije bio oduševljen.

Auto smo parkirali kod planinarskog doma Maks Plotnikov koji je na 411 metara nadmorske visine u neku nakupinu snijega pored ceste (čitaj uskog puta) jer nije bilo druge opcije, a naš auto je bio jedini tamo.

Prvo smo hrabro krenuli putem koji smo odmah primijetili, bez puno razmišljanja. Naišli smo na putokaz iz kojeg smo brzopleto shvatili da postoje 2 staze, jedna lagana druga teška i odlučili se za laganu. Zbog pasa naravno. Samo nismo gledali gdje te staze vode. I nakon cca 10-ak minuta hodanja po laganoj stazi shvatili smo da ona vodi u sasvim suprotnom smjeru od starog grada Okića, te smo se odlučili vratiti. Tuljan je predložio da se vratimo kući jer nisu dobre okolnosti za penjanje na stari grad. Snijeg, led i druge prepreke. No ne dam se ja tako lako. Čak mi je palo na pamet da se penjem do starog grada ravno gore kroz šumu, no nisam naišla na razumijevanje druge strane. I njuškajući oko doma našla sam putokaz (koji je na vidljivom mjestu, ali nisam u prvom navratu obratila pažnju na njega). I našla sam gdje je staza koja izgleda prilično kratko i jednostavno. I nagovorim ja tuljana da damo Okiću još jednu šansu.

Dakle ta jednostavna staza je dosta strma, stjenovita i meni stvarno nije jako zahtjevna, no snijeg i led ju čine nešto zahtjevnijom. Za mene to nije problem, ali Alanu je bilo dosta teško. Toliko teško da smo se pred sami kraj posvađali jer se on htio vratit nazad jer se klizao i jedva ostao na nogama, a tvrdi i da se jedan pas survao niz stijenu visoku nekoliko metara i zaustavio se tik uz provaliju. Ja to nisam vidjela, pa baš nisam sigurna u istinitost tog navoda. Mislim da je to rečeno samo da bi ja odlučila odustati. I baš u trenutku kad je on rezolutno izjavio da se o vraća, a ja nek radim što hoću, pored nas je prošao jedan gospodin u pratnji časne sestre. I s obzirom da je čuo da tuljan hoće odustati, krenuo ga je nagovarati da smo već gotovo na samom vrhu, da imamo još desetak metara i da bi bila šteta sada odustati. Gospodin kao da je bio moj poslanik na tom putu. Baš me razveselio. I još sam ja dodatno napomenula da ako može časna u haljinici gotovo trčati tom stazom, onda može i veliki jaki tuljan lagano prošetati do gore. To mu je ipak bio poticaj da nevoljko nastavi dalje.

Staza koja vodi do starog grada Okića. Ovo je teža staza, navodno postoji i kružna koju mi nismo našli (a nismo ju baš ni tražili)

Nakon dosta ljutnje i nagovaranja stigli smo do vrha i ruševina starog grada koje su na 499 metara nadmorske visine. Iskreno, nema se baš puno za vidjeti osim tih ruševina. Slično kao stari grad Samobor samo manje. Pogled je navodno divan, ali ja nisam uspjela uočit tu ljepotu jer je bio siv i tmuran dan. Možda je u prolijeće ili ljeto zaista božanstven. No drago mi je da sam bila i popela se do vrha. I da se tuljan popeo. I planiram se ponovo popeti, ali na proljeće i na ljeto i to kružnom stazom koja je navodno dosta duža i nije zahtjevna. Iako meni ni ovo nije problem, ali sam uspon kratko traje, možda 10, 15 minuta, a ja volim duže šetati.

Kada smo okretali auto na uskoj cesti ispred planinarskog doma, uspjeli smo se nasaditi na panj. Kaže Alan da je to od šoka uzrokovanog spuštanjem s brda. Dakle, ako ste u šoku, posebno pazite na panjeve.

Iako stari grad Okić i nje vizualno nešto spektakularan, sretna sam da smo vidjeli jedan dio naše povijesti. Taj stari grad branio je stanovnike ovog kraja i od Mongola i od Turaka, a postoji već gotovo 1000 godina. Već sama ta spoznaja je spektakularna.

Zavirili smo u Vir

Istaknuto

Ove godine sam prvi puta posjetila otok Vir. Jedno od rijetkih mjesta za koje sam čula doslovno samo negativne komentare iako izuzetno puno ljudi ljetuje upravo na Viru što je zapravo prilično kontradiktorno. No kada očekuješ najgore vrlo često se pozitivno iznenadiš.

Na Vir smo zapravo dospjeli slučajno jer mi nikada unaprijed ne odlučimo gdje ćemo ljetovati već upišemo na Booking najjeftiniji mogući raspon cijena, te da smještaj raspolaže kuhinjom, da prima ljubimce, te da ima osiguran parking i wi-fi. I onda između ponuđenoga izaberemo gdje ćemo. Prednost je ako tamo do sada još nismo bili jer volimo istraživati nova mjesta.

Ovaj put između ostalog Booking nam je izbacio apartmane Maja na Viriću na Viru. 3200 kn za 8 noćenja za 3 odrasle osobe. Ljubimci dozvoljeni. Sva 4 što je stvarno rijetkost jer nas često odbiju i apartmani koji primaju ljubimce kada čuju da ih je više od jednog.

Sam apartman je bio dosta spartanski opremljen, bez televizije, što nam je bilo sasvim u redu jer tv možemo gledati doma i uopće nam ne treba na ljetovanju, te ga ne koristimo ni u apartmanima koji ga imaju. Kuhinjica je mala bez pećnice, ali i to je bilo prihvatljivo jer ni ne kuham ništa zahtjevnije od juhe iz vrećice i tjestenine na godišnjem odmoru. Dapače, ovdje smo prva 3 dana jeli isključivo sendviče i paradajz. Kupaona je extra mala sa otvorenim tušem pa je sve bilo potopljeno kada bismo se tuširali, ali ni to nas nije smetalo. Malo nezgodno je bilo samo to što nas je tresla struja kad bismo za vrijeme tuširanja dotakli metalne dijelove tuša ili pipu. No nije strašno, preživjeli smo, nitko od nas nema pacemaker ili nešto slično pa smo prošli bez posljedica. Vlasnici su jako simpatični, obožavaju životinje, oduševili su se s našom ludom četvorkom, pa smo im oprostili struju i vodu koja je curila sa stropa za vrijeme nevremena. Gotovo u svakom apartmanu je bio barem jedan pas, tako smo zaključili da se radi o istinskim ljubiteljima životinja. Čak su, kad smo jednom izašli bez pasa, pazili na njih i kada su lajali, razgovarali su s njima kroz zatvorena vrata. Nije im smetao lavež jer bilo je pasa koji su puno više lajali od naših, no željeli su ih malo utješiti. Jako lijepo od njih.

Voda na Viru nije pitka. To je koliko se sjećam prvi naš otok na kojem sam bila, a da se voda iz pipe ne može piti. Na nekima nije baš ukusna, ali može se konzumirati bez negativnih posljedica za zdravlje, no ovdje su nam odah napomenuli da voda služi isključivo za pranje i tuširanje. Tako da smo kuhali i prali zube u kupovnoj vodi. Nije nam to bio problem i odmah smo se privikli na to, ali čisto da napomenem.

Moja predodžba Vira, prema onome što sam čula, pročitala i vidjela na televiziji bila je da će to biti neka mješavina brazilskih favela i golemih nelegalno izgrađenih urbanih vila koje ulaze praktički u more i gdje se osjeti miris kanalizacije, odnosno septičkih jama. Mislila sa da je to mjesto bez ikakvih povijesnih znamenitosti gdje su apartmane izgradili oni koji ne drže previše do zakona i teže brzoj zaradi, ne mareći pritom za urbanističke planove, estetiku, higijenu i prirodu. No iznenadila sam se, na sreću, vrlo ugodno.

Naravno ima građevina čudnog izgleda, ali ima i prekrasnih zdanja i moram reći da se moja percepcija Vira zaista promijenila kada sam ga zaista i posjetila. Možda nedostaje onih tradicionalnih otočkih starih kamenih trgića sa crkvicom u sredini, no ima staru utvrdu Kaštelinu na rtu Kozjak, izgrađenu u 16. stoljeću koja je služila za obranu Virana i stanovnika ninskog kraja od uskoka i Turaka. Ona na žalost danas nije u najboljem stanju, no nadam se da će ju nadležni konzervatorski zavod spasiti od daljnjeg propadanja. Postoji i svjetionik koji je izgrađen 1881. godine, koji nismo posjetili jer smo iz nekog razloga svaki put promašili skretanje koje vodi do njega, te je „budemo sutra“ preraslo u „budemo neke druge godine“.

Ako volite fotografiju, ili samo želite super slike za Instagram, otiđite na Crvene stijene, plažu na kojoj slike ne mogu ispasti nikako drugačije osim savršene. Kako im i samo ime kaže, tamo su stijene neobične crvene boje. Preporučujem odlazak za vrijeme golden hour-a, tj. tzv. zlatnog sata i to ujutro za vrijeme izlaska sunca. slike bi sigurno ispale lijepe i za vrijeme večernjega zlatnog sata, tj. za vrijeme zalaska sunca, no onda nećete biti sami na plaži. Mi smo ustali u 5 sati ujutro, spremili se i prije 6 već bili na plaži. Imale smo savršeni photo session. Nigdje nikoga, samo mi, izlazak sunca i mobiteli u akciji. Moram pohvaliti Alana kojeg Instagram i slikanje ne zanimaju ni malo, jer se nama za ljubav ustao u 5, stoički pretrpio preko sat vremena našeg uslikavanja i ni jednom nije prigovorio ni jednu riječ. Pazio je na pse, skupljao kakicu i uživao u pogledu na nas i stijene. Čak se nije uzrujao kad sam po povratu u apartman golemim napuhanim jednorogom prolila kavu po stolu i svim stvarima na njemu. Gadni su ti jednorozi. Ali dobro izgledaju na slikama, pa “kud svi Turci, tud i mali Mujo”, moramo i mi imati sliku kako bezbrižno plutamo na tom stvorenju. Naravno to je samo za slikanje jer te vjetar odnese taj čas skupa sa tom beštijom, pa jedva čekaš da je se oslobodiš. Ajde, moram priznati da nije loša kad nema vjetra i za plutanje u bazenu, ali ne preporučujem korištenje za vjetrovitih dana.

Mladih ljudi na Viru je ove godine bilo izuzetno puno. Zabava se nakon zatvaranja kafića i klubova koje je ove godine bilo u ponoć zbog epidemije korona virusa, preselila u centar na rivu, gdje je bilo živo do ranih jutarnjih sati. Mladima je ionako svejedno gdje se zabavljaju, glavno da je party.

Na Viru postoji i plaža za pse koja je dosta razočaravajuća, ali barem postoji i velika je. Dakle to je plaža, koja baš i nje plaža, nego je neuređeni dio obale koji gleda prema Ninu i do kojeg vodi makadamski put na koje se ne mogu mimoići 2 auta. To i nije neki problem jer ni ne ide nešto puno auta prema tamo, no oni koji idu se bez problema uvezu na tu plažu, doslovno gotovo uđu u more, a to baš i nije super za one koji su na plaži. Ta plaža više podsjeća na slanu močvaru nego na plažu. Ne znam to bolje opisati. Naime tlo se sastoji od otočića okruženih morem, prevladava blato i nije baš plaža na kojoj biste poželjeli odložiti ručnik i sunčati se. Morsko dno se sastoji od blatnog pijeska iz kojeg raste trava, a stopala propadaju u tu blatnu smjesu do polovice potkoljenice. Na drugim mjestima je taj pijesak toliko zaglađen da podsjeća na kamen, a sklizav je poput leda pa postoji opasnost od pada i lomova svih mogućih dijelova tijela. Toliko je plitko da vjerojatno možete prošetati do Nina. Ne mogu reći da su se psi žalili, njima je bilo super, ali mogli bi ipak tu plažu malo prilagoditi i ljudima jer u pravilu psi neće sami doći na plažu. A nama vlasnicima bi ipak bilo zgodno da možemo negdje leći, možda iznajmiti suncobran ili čak ležaljku i negdje popiti kavu. Prometa bi zasigurno bilo jer je bilo jako puno pasa i vlasnika, a mi smo u pravilu dobri potrošači. Također bi na samu plažu trebalo postaviti znak da se radi o plaži za pse, jer do nje postoje putokazi koji jasno indiciraju da je na kraju tog puta plaža za pse, no na samoj plaži nema znaka. Tako smo jednom bili prijekorno gledani od strane obitelji s djecom, jer smo došli na plažu sa 4 psa. Ubrzo su se demonstrativno digli i pokupili negodujući, nama je bez razloga bilo neugodno jer jadna dječica sad moraju s plaže, a to bi se moglo jednostavno izbjeći da ima oznaka o kakvoj se plaži radi.

Plaže su pješčane, odnosno prvo ide dio sa kamenčićima, a zatim prevladava pijesak, i more ja jako dugo izuzetno plitko. I toplo. Predivno toplo. Barem ove godine. Meni koja volim toplo more ovo je bio pravi užitak.

Po restoranima nismo išli. Nije nam se dalo spremati, a ni vuči 4 psa sa sobom na takva mjesta. Samo smo jednu večer odlučili večerati vani. Prvo smo željeli jesti u Konobi “Branimir” u Ninu, no na telefonsko broj koji mo našli na internetu se nitko nije javljao, pa nismo mogli rezervirati. Kada smo stigli tamo, naravno nije bilo mjesta, što smo i očekivali s obzirom da imaju odlične recenzije. Uz put do auta pokušali smo se nahranit u nekom drugom ninskom restoranu, no bez uspjeha. Vratili smo se na Vir i googleali restorane i našli konobu “Kod Spavalice” sa dobrim recenzijama. Tamo smo jedva uspjeli dobiti mjesto jer se taman jedan stol ispraznio. Goolge rezenzenti nas nisu prevarili jer je konoba stvarno slatka, hrana ukusna, cijene umjerene, a konobar vrhunski. Ako ste na Viru i gladni ste, preporučujem “Spavalicu”.

Vir je definitivno pun života, pa ako želite mirno ljetovanje na osami, izaberite nešto drugo. Nama, a pogotovo Karli, je ovo pasalo. Baš nas je ugodno iznenadio cijeli otok. Mene naročito pečeno prase s ražnja koje sam zapazila još prvu večer i svaki dan maštala o njemu. Na kraju smo se počastili sa tom sasvim običnom delicijom zadnji dan. Toliko sam ga željno iščekivala, da sam ga pojela u slast bez kruha i ikakvih dodataka. I sad kad ga se sjetim pojača mi se salivacija.

Zgodno je također i to što je Vir mostom povezan s kopnom, pa je jednostavno obići i okolicu. Tako smo mi skoknuli do već spomenutog Nina i do Paga. U Ninu nisam nikada prije bila, pa mi je bilo jako lijepo i interesantno vidjeti njegove znamenitosti, a na Pagu smo posjetili grad Pag i plažu u Povljani na kojima također nikad nisam bila iako sam više puta bila na otoku Pagu. Naravno ima u okolici još hrpa mjesta koje sam htjela posjetiti, ali za to nije bilo vremena jer smo se željeli malo i odmoriti. No vidjela sam znak za farmu magaraca na koju bi baš željela otići kao i u Buffalo Bill City u Vrsima. Ali ovo je dodatni razlog da se vratim u taj kraj možda već i iduće ljeto.

Moja grčka avantura

Istaknuto

Iz Grčke smo se vratili prije više od 3 mjeseca i ovo je valjda već 33. pokušaj pisanja blog posta o tome. U zadnjem pokušaju sam napisala pola knjige, a stigla sam do drugog dana i shvatila da tu sagu nitko ne želi i neće pročitati. Dakle, neću pisati o tome kako je Atena divna i koje povijesne znamenitosti možete tamo vidjeti jer to sve možete naći na internetu. Opisat ću u kratko naše dogodovštine koje su pratile razgledavanje povijesnih znamenitosti. I da, usprkos svega što nam se desilo, Atena nam je divna i super smo se proveli.

Iznajmili smo divan apartman blizu Nacionalnog arheološkog muzeja, no ispalo je da se nalazi u kvartu koji liči na Bronx Atene. Usprkos tome što je apartman na slikama i u živo bio presladak, u ladici u kuhinji bio je pokojni žohar, a na wc školjku smo mogli sjesti samo bočno jer je ispred bila mašina za veš pa nam nisu stale noge. Nema veze. Bilo nam je lijepo.

Prvi dan po dolasku razgledali smo Akropolu i na povratku u Bronx opljačkali su nas u metrou. Osim novca, Alan je ostao bez vozačke i prometne. Prijavili policiji. Policija maksimalno nezainteresirana. Predložili su nam da prijavimo gubitak dokumenata, ne pljačku jer u slučaju pljačke dobijemo potvrdu o ukradenoj vozačkoj na grčkom što nitko nigdje neće razumjeti, a u slučaju gubitka na engleskom što nam je bitno jer nam treba za vožnju kroz Austriju i Mađarsku. Naravno pristanemo i prijavimo gubitak. Dobijemo potvrdu koju uredno pospremimo, zahvalimo se i odemo bez provjeravanja što smo dobili (jako pametan potez). Tek u Zagrebu vidimo da smo dobili potvrdu na grčkom koju naravno u MUP-u nitko ne razumije.

Akropola. Metro i policijsku stanicu nisam slikala.

U Ateni nema PBZ-a. Što je i za očekivati, ali s obzirom da Privredna banka Zagreb spada u Intesa Saopaolo grupu, tražili smo banku Intesa Saopaolo. Google maps nas je doveo do brazilske ambasade. Dakle nema ni PBZ-a, ni Banke Intesa, ni pripadajućih joj bankomata. Ali mjenjačnice uredno mijenjaju kune u eure i svugdje možete plaćati karticama.

Toaleti u Grčkoj su katastrofa. Predivni restoran u centru Atene ima wc kao lokalna krčma u nekoj teškoj zabiti u Hrvatskoj. I gori. U pola ih se jedva uvučete. Morate preskakati školjku da biste zatvorili vrata ili izvodit neke slične egzibicije. I prljavi su. I mokri. Nema veze. Svejedno nam je bilo lijepo. Nismo pokupili nikakvu boleštinu.

Atenjani vole pse. To mi je super. Šetaju ih posvuda. Naročito u vrtu Nacionalnog arheološkog muzeja gdje smo ujutro pili kavu i jeli kroasane. Većina ih hoda slobodno, nisu na uzicama, ali nismo prisustvovali niti jednom psećem ekscesu. Psići kakaju posvuda. Vlasnici to baš i ne pokupe. Vidjeli smo samo jednog savjesnog gospodina kako čisti za svojim psom, a jako puno smo ih vidjeli kako samo produže. No nema ni dežurnih baba, deda i samoprozvanih komunalnih redara koji jedva čekaju da krenu upozoravat i korit nesavjesne vlasnike. Tamo vjerojatno isto prepuštaju ovlaštenim komunalcima ili onima čiji je posao upozoravat i kažnjava nesavjesne vlasnike. Ne opravdavam nesakupljanje kakice, ali još me više živciraju oni koji jedva čekaju da mogu nekome solit, makar i s razlogom. Ili možda tamo jednostavno nikog nije briga gdje pas kaka. Nismo stali u pseću kakicu i bilo nam je super.

Ali mačke su druga stvar. U mačju kakicu sam stala. Naime u Ateni ima jako pun slobodno živućih mačaka koje građani i turisti hrane i jako su pitome, druželjubive i debele. S obzirom da obožavam mačke, htjela sam se slikati s njima i u zanosu i oduševljenju sa micikama, stala sam u micikino govance. Ako se poveća slika, može se i vidjeti dokaz na mojoj tenisici. Nije bilo neočekivano jer tamo gdje su mace logično je da ima i mačje kakice. Nema veze. Svejedno mi je bilo lijepo i sretna sam što sam se slikala s macama. Kakicu sam očistila.

Oko rimske Agore ima milion crnaca koji prodaju končane narukvice. Odnosno primaju donacije za afričku kulturnu večer. Jako su srdačni, jako te vole i dosadni su kao dijareja. Ako odgovoriš na ijedno njihovo pitanje, gotov si. Više te ne puštaju bez narukvice. Alan se naravno odmah upustio u konverzaciju jer mu je brat crnac pohvalio bradu i rekao mu da je kralj. Osvojio ga je na prvu. Alan dao 10 eura za 2 narukvice od konca. Crnac nas izgrlio i ponudio nam da kupimo i travu. Kralj je ljubazno odbio. Narukvice se drže i dan danas nakon gotovo 4 mjeseca. Izgleda da vrijede 10 eura. Ili je u cijenu bila uračunata i ona trava koju smo odbili. Nije nam žao, bilo nam je zabavno.

Rimska Agora i mjesto gdje su nam umalo prodali travu.

Upoznali smo sve zlatare i srebrnare na Plaki jer ako zastanete pogledati izlog makar na 3 sekunde odmah se stvore pored vas i započnu vašu metamorfozu od osobe koja je pokazala interes preko potencijalnog kupca do kupca. Alan se sprijateljio sa svima, ali se u kupca ipak nije dao preobratiti. Vjerojatno zato jer su nam odmah po dolasku ukrali novce. No nakit je krasan i jeftiniji nego u Hrvatskoj. Alan mi je za Valentinovo kupio divan srebrni prsten za 20 eura. Toliko smo para još imali. Naši prijatelji zlatari svi od reda su nas upozorili da lančiće obavezno nosimo unutar majice jer da će nam ih netko strgnuti s vrata. Hvala im na tome jer smo uspjeli barem to sačuvati. I nisu samo zlatari takvi. Svi trgovci i ugostitelji će vas pokušati vrbovati da kod njih potrošite novac. Ali svi su jako ljubazni pa vam nije žao potrošit.

Za one koji planiraju posjet Ateni želim napomenuti da su „The Big Bad Wolf“ hamburgeri apsolutno fenomenalni i ogromni, a koštaju od 4,5 do 6,5 eura. Mi smo prva tri dana jeli po restoranima i ručak za dvoje sa pićem, kavom i jednim desertom plaćali cca 30-ak eura. Birali smo najjeftinija jela, ali sva su bila fina. No kad smo otkrili Wolfa živjeli smo na hamburgerima. Stoga ako ste u Ateni a niste pri novcima ili vam ih ukradu u metrou kao nama, ovo vam je dosta bitna informacija.

The Big Bad Wolf, najfiniji kolači u Bronxu i mi u restoranu prije otkrića BBW.

Naša grčka avantura trajala je doslovno u obliku avanture do samog kraja, pa su tako Alanu na aerodromu našli bokser koji je propao kroz rupu u džepu jakne i potpuno smo zaboravili na njega. Pozvali su nam policiju. Alan je pokušao policajca podmitit sa kavom. Oduzeli su mu bokser. Ja sam mirno sve podnijela tipkajući na mobitel i nimalo se ne uzrujavajući. Mora da sam ili jako ostarjela ili jako volim tog muškarca ili mi je bilo jako lijepo u Grčkoj pa mi ništa nije moglo pokvarit dojam. Mislim da su ove zadnje dvije stavke u pitanju. Ipak sam ja još mlada.

I za kraj da ukratko samo pobrojim lokacije koje smo posjetili. Radi se o onim klasičnim znamenitostima koje svi obilaze, ali s razlogom, a to su Akropola i njeni obronci, Rimska Agora, Drevna Agora, Aristotelova gimnazija, Keramikos, Zeusov hram, Hadrijanova vrata, Mitropolitska katedrala na Trgu Mitropoleos, Plaka, Trg Syntagma, Lycabettus Hill ili ti brdo na kojem je mala crkva i sa kojeg se pruža savršen pogled na Atenu, Hadrijanova biblioteka, te Posjedonov hram na rtu Sounio. Njih vidite na slikama, a ako vas zanima njihovo povijesno značenje bez problema ćete sve saznati na internetu.

Ako planirate put u Atenu želim vam da uživate, da upoznate crnce sa narukvicama, da jedete u Big Bad Wolfu i da vas ne opljačkaju u metrou niti igdje drugdje. Sretan put i znajte da vam zavidim.

Još jedna sa Akropole za kraj ovog posta.

Leica kuharica

Istaknuto

Vjerojatno ne znate, ali ja jako volim kuhati. I zapravo jako dobro kuham. Iako se neki ljudi dosta iznenade kada to čuju. Vjerojatno im ne djelujem kao osoba koja kuha. Dapače želja mi je da se Karla i ja prijavimo za neki kulinarski show tipa „3, 2, 1, kuhaj“. Moram samo nju još malo uvježbati.

Prije par mjeseci našli su mi povišenu razinu kolesterola u krvi, te sam odlučila da se malo zdravije hranim. Da napišem da sam odlučila da se „zdravo hranim“ lagala bi, ali pokušavam jesti više povrća, a manje pizze, čipsa, pekarskih proizvoda i sličnog. Ne kažem da sam se toga u potpunosti odrekla, ali sam smanjila. I pijem jabučni ocat s medom ujutro i navečer (drevni recept mog muža. U početku mi je bilo užasno, ali u međuvremenu sam se navikla i mislim da sam sad malo i ovisna o tome).

Osim što volim kuhati prema već postojećim receptima, volim i sama smišljati jela i kombinirati sastojke. Tako sam ponukana akcijskim cijenama prokulice i brokule u Kauflandu smislila ovaj dolje navedeni recept. I dala mu ovo maštovito ime.

Složenac antikolesterolac a la Leica

Zapravo nemam pojma koliko tu ima kolesterola. Ja sam sebe uvjerila da ga ne može biti previše jer se jelo sastoji većinom od povrća.

1 patliđan
1 tikvica
1 kg prokulica
2 brokule
Cca 800 grama mljevenog mesa (miješano ili svinjetina ili junetina, ne puretina jer ju ne volim)
Cca pola litre milerama
1 jaje
Malo parmezana
1 luk
3 češnja češnjaka
Špeka, pancete, šunke, pršuta ili nečeg sličnog koliko želite
Začini: sol, chilli, đumbir, curry, crvena paprika, origano, češnjak u prahu, mješavina začina za pečenje, papar ako ga imate što kod mene danas nije bio slučaj jer sam potrošila sve za sarmu.

Prvo nasjeckate luk i kratko ga propržite na ulju da uvene. Dodate meso i začine, te dinstate meso bez dodavanja vode.

Brokulu skuhati nakon što ste joj odrezali stabljiku. Dakle kuhate samo cvjetove.

Tikvicu i patliđan narezati i kratko popržiti na maslinovom ulju. Patliđan prije toga nasoliti da pusti gorčinu i prije stavljanja na ulje obrisati ga papirnatim ručnikom.

Prokulice očistiti i prerezati na pola, te osušiti krpom. Popržiti ih na maslinovom ulju, posoliti i dodati narezani špek, pancetu, šunku, pršut ili nešto drugo sličnog okusa što volite ili što vam je pri ruci. Ako nemate ništa od toga ili ništa takvog ne volite, može i bez toga. Ali bolje je sa. Kada je pri kraju dodati 3 češnja češnjaka zgnječena u onoj gnječilici za češnjak. Ako imate volje sjeckati, sjeckajte. Čitala sam da je bolje tako. Ja sam previše lijena pa ja gnječim.

Kad ste sve ovo obavili u tepsiju slažete prvo patliđan i tikvice da pokriju dno, onda ide meso, pa brokula i na kraju prokulica.

Zatim to sve zalijete umakom od milerama u kojem ste razmutili jaje i dodali iste začine kao što ste dodali u meso osim one mješavine za pečenje.

Sve posipate ribanim parmezanom i stavite peči 30 – 35 minuta na cca 180 ˚C. Gotovo je kada se parmezan lijepo rastopi i zapeče, a ne posmeđi.

Kada ga izvadite iz pećnice ostavite ga malo da se ohladi. Ionako ga nećete moći jesti dok je vruć, a raspadat će se kod vađenja iz tepsije. Kad se ohladi ostaje lijepo u komadu.

Ako se odlučite ovo skuhati, a volite sve sastojke, sigurna sam da ćete uživati. Ako ne volite neki od sastojaka zamijenite ga nekim drugim koji volite, npr. prokulicu zamijenite karfiolom. Jer ako ne volite prokulicu, a napravite složenac od prokulice, vjerojatno baš i nećete biti oduševljeni. Recept je vrlo varijabilan i možete dodavati i oduzimati što god volite i želite. Sigurna sam da će biti fino u svim varijantama.